Nitko BiH ne može pomoći više od Hrvatske i nitko Hrvatskoj ne može naštetiti više od BiH

Hrvatskoj predsjednici moglo bi se, kao i pjesniku, dogoditi da je ubije prejaka riječ: sve je brža na okidaču pa joj se vlastite riječi, izvorno ili u obradi, vraćaju kao bumerang i postaju sve teži problem na početku izborne kampanje. Zaboravlja li Kolinda Grabar-Kitarović da u svakom početku stoji riječ? Je li i ona upala u klopku koju političari sami sebi stvaraju kad „inflacijom javnih nastupa ruše kredibilitet pripovjedača“, kako je tu boljku permanentnog pripovijedanja kod modernih vladara dijagnosticirao Christian Salmon. Politika se, kaže taj teoretičar, pretvara u spektakl, vladanje u „teleprisutnost“ a komunikacija u „strategiju narativne prisutnosti“. Hrvatska je samo periferija u nekadašnjem „globalnom selu“ koje se sve sigurnije pretvara u „globalni dječji vrtić“, a churchillovska demokracija funkcionira kao permanentni reality-show. Izgleda ponekad, ili čak sve više, da svijet ide po rubu (be)smisla. Današnjoj generaciji političara događa se fenomen koji je manje pogađao „teškaše“ među političarima s kraja prošloga stoljeća, Clintona i Blaira, i samoga Berlusconija – da se toliko udvaraju javnosti da počinju ljubiti sliku svoju više nego tisuću riječi. Useljenjem u Bijelu kuću Donald Trump je samo ubrzao proces rastakanja tradicionalne politike da se ni u Hrvatskoj ne može znati koga će krajem godine nagraditi birači: etablirano ime ili početnika?

Kockarski par

Moguće je da je Kolinda Grabar-Kitarović zbog toga nervozna; prije pet godina mogla je dobiti, sad može izgubiti. Moguće je da je mentalno već u kampanji, i da joj je sve teže usklađivati karijerne ambicije s državničkim obvezama. Njoj će biti najteže ako ne pobijedi, iako je svoje pristaše pokušala uvjeriti u ono u što sama ne vjeruje – da će se u slučaju neuspjeha u Hrvatsku vratiti kad ode u mirovinu. Koliko je promišljeno obmanjivati osiromašene birače, sama će se uvjeriti. Povijest njezinih banalnih nesporazuma olako danim izjavama datira znatno prije obilaska Kristova groba i posjeta tamošnjoj državi, da bi se ekscesi – stvarni ili montirani, pitanje je još uvijek – s toga puta mogli pripisati izbornome kalendaru. Ima u tome opetovanom neredu nešto što je jače od politike i jače od nje same; vjerojatno neki škorpionski sindrom kojim može ubosti svaku „žabu“ na pola puta. I sebe samu, najprije. Ostane li na tome položaju još pet godina, o čemu ona snuje a narod odlučuje, morat će na svoja putovanja po svijetu ubuduće nositi vagu, da svaki put dobro izmjeri težinu svojih izjava kako ne bi morala nikomu naknadno objašnjavati što je htjela reći. Možda i javnog bilježnika u pratnji, da se točno utvrdi što je rekla, da joj se kasnije ne pripisuje i ono što nije rekla, i što se bilježi uglavnom na njezinu štetu, ali i na štetu države koju vodi. Može netko naivno vjerovati da je posrijedi neka konspiracija ili bjelosvjetska konstrukcija, da su se urotile neke nevidljive sile da promijene tijek povijesti u Hrvatskoj. Bit će prije da se šefica države pružila više nego što joj ustavni pokrivač omogućuje, ili se zaigrala s funkcijom. Njezino je da promiče Montesquieovo geslo: vrlinu kao „vrhovni princip organizacije republike“.

Što je stvarno rekla u Izraelu na račun BiH, i je li išta rekla što je Komšića i Džaferovića trebalo izvesti na barikade, valjalo bi raspraviti između dviju država. Nije na Hrvatskoj da se postavlja pokroviteljski prema jednoj suverenoj državi, ni na BiH da sudi Hrvatskoj zato što je svoje strateške ciljeve ostvarila prije nje. Nitko BiH ne može pomoći više od Hrvatske, i nitko Hrvatskoj ne može naštetiti više od BiH, ako bi se u Zagrebu i u Sarajevu inatili je li gori bošnjački „islamizam“ ili hrvatski „fašizam“, treba li graditi nove mostove ili rušiti one koji još nisu ni sagrađeni, ili tko treba birati hrvatske predstavnike u tijelima zajedničke države? Željko Komšić daje najjače dokaze da su Hrvati njegov izbor s pravom doživjeli kao udar na svoju ravnopravnost; njegovo je da štiti interese BiH, pa i protiv Hrvatske, ako ih ona ugrožava. S Pelješkim mostom to nije slučaj: bi li u EU bacali milijune u vodu da nisu provjerili da je sve regularno s njegovom gradnjom? No, treba li i takvoga Komšića ignorirati još četiri godine, iako se on otuđio i od Hrvata i od Hrvatske? Dragan Čović je druga krajnost, on je više u Hrvatskoj nego u BiH. Vrijeme neovisne hrvatske politike ne postoji od rušenja Stjepan Kljuića i povlačenja Krešimira Zubaka. Otvara li se između Komšića i Čovića prostor za formiranje i novih ličnosti i nove politike koji BiH neće voditi iz Zagreba, ali ni bez Zagreba?

Šteta je što se još jednom našoj predsjednici pripisuju loše namjere prema BiH samo na osnovi jednog novinskog teksta (dok se drukčije ne utvrdi). Da je ondje na čelu države drukčija garnitura, a ne kockarski par koji se na neviđeno kladi protiv Hrvatske, prvo bi dobro provjerili što je Kolinda Grabar-Kitarović stvarno rekla, da joj ne sude na temelju lažnih podataka, a kad bi se uvjerili da je to i rekla, tražili bi načina da izraze opravdano nezadovoljstvo a da ne dovedu u pitanje dobre odnose dviju država. Tako rade zrele države. Jedna izjava, čak i da je tako gruba kako su je prenijeli neki mediji, ne izaziva rat među prijateljima. Od dvjestotinjak država na kugli zemaljskoj, u nekoj zamišljenoj ili izmišljenoj rang-listi važnosti, za Hrvatsku nije najvažniji ni SAD, sa svim strateškim prednostima koje pruža najmoćnija svjetska sila, ni Kina, s golemim gospodarskim potencijalima, ni Rusija, sa svojim geopolitičkim pretenzijama. Najvažnija država nije ni u Europskoj uniji, iako je ondje težište svih hrvatskih interesa, trenutačnih i dugoročnih podjednako. Uzmu li se u obzir sve okolnosti koje jedna država mora uzimati u obzir kad bira svoje vanjske prioritete, Bosna i Hercegovina je za Hrvatsku najvažnija država, što god tko govorio o njezinim unutrašnjim (ne)prilikama. Ili baš zbog toga.

Najprije, dvije su države susjedi: ni one ne mogu birati s kim će živjeti u susjedstvu, što je i dobro, jer se ponekad, kao posljednjih nekoliko dana, čini da ni jedna ne bi izabrala drugu kad bi mogla birati; dvije države, i njihovi narodi, zatim dijele dugu i tešku povijest: kakogod o njoj različito sudile, ona ih povezuje više nego što bi ih smjela razdvajati; između dviju država, dalje, najduža je međusobna granica: ona će uvijek biti izvorište problema budu li jedna drugoj okretale leđa ili podmetale noge, s krivim uvjerenjem da granice dijele a ne spajaju; i konačno, možda i najvažnije, Bosna i Hercegovina je jedina država u svijetu, poslije Hrvatske, koja je domovina (i) Hrvatima: uz Srbe, koji uživaju ista prava ali u širem opsegu, Hrvati su jedan od rijetkih naroda koji ima pravo na dvije (vlastite) države. U sretnijim okolnostima, to bi trebao biti privilegij; u manje sretnim, ili nesretnim, to je ponekad prava pokora.

Nepotrebne crvene krpe

Zašto su dvije države koje se na karti drže kao nokat i meso od formiranja u sadašnjem državnom izdanju u stanju latentnoga sukoba i nepovjerenja da ih može omesti nekoliko riječi, stvarnih ili izmišljenih? Dovoljno je bilo da “glagoljiva” hrvatska predsjednica u nerazjašnjenom tekstu ili nejasnom kontekstu spomene Bosnu i Hercegovinu i njezin “militantni islam“, pa da u Sarajevu proključa vulkan teških riječi koje padaju po Hrvatskoj, kao da je najljući neprijatelj Bošnjacima i BiH (i malobrojnim Hrvatima koji se svrstavaju uz Željka Komšića). Što je, pobogu, Kolindi Grabar-Kitarović uopće trebalo da pred izraelskim sugovornicima vadi na stol probleme islama, bosanskog ili iranskog, svejedno, kad se dobro zna da su oni za tu državu crvena krpa kao kad bi u nekoj radikalnoj muslimanskoj zemlji govorila o Židovima i o Izraelu. Da se iza nje već nisu vukli repovi s međunarodnih putovanja, pa ih je i sama morala rezati dodatnim škarama, rijetko bi se tko kladio, osim možda uvježbanog kockarskog para iz Sarajeva; oni vjeruju da hrvatska predsjednica nema pametnijeg posla nego da prebraja islamiste u BiH. U Hrvatskoj nitko ozbiljan ne govori o „militantnom islamu“, čak i kad se tu i tamo otkrije da se islamski fundamentalisti vraćaju poslije izgubljenih bitaka. Zašto bi predsjednica solirala?

Netko je morao opasno muljati s izjavom hrvatske predsjednice, što se nikad ne radi u takvim prilikama: ili novinarka koja se vrti kao mačka oko vruće kaše oko punog sadržaja sporne izjave, ili izraelske vlasti koje su nekorektno, možda i tendenciozno, prenijele što je hrvatska predsjednica moguće govorila u četiri oka, ili sama Kolinda Grabar-Kitarović koju znaju ponijeti emocije, kako poslije sinjske Alke Andrej Plenković objašnjava benevolentno njezinu euforiju pred mikrofonom. Kod nje je zamjetna potreba da svaki dan bude u javnosti, a nema dovoljno „štofa“ jer Pantovčak nije više mjesto odlučivanja. Državna politika 20 godina vodi se negdje drugdje, i s tim moraju računati svi koji se uključuju u predsjedničku utrku. Hrvatskoj ne treba nikakva autoritarna vlast, treba joj odgovorno i kompetentno vodstvo. Budući da više ne drže vlast, šefovi države obraćaju se biračima da bi tako zadržali ili proširili suženi prostor svoga utjecaja. Komunikacija postaje posljednje sredstvo njihova vladanja. Ne može se reći da inflacija riječi počinje od sadašnje predsjednice; nije lako odrediti kad je došlo do devalvacije samoga javnog govora, pa i same predsjedničke funkcije? I Stipe Mesić je uvijek imao što reći: na taj je pogon svoju osiromašenu funkciju šefa države održavao na životu; on je bio rođeni komunikator da je svašta mogao prodavati pod bubrege. Ni Ivo Josipović nije šutio, da ne bi uvenuo kao fikus, ali on je suviše vjerovao u povijesne govore da bi pazio na dnevne doze govorničke terapije. S Kolindom Grabar-Kitarović predsjednička je funkcija izložena brojnijim konjunkturama; za nju je karakteristično da se hoće dopasti domaćinima, gdje god bili, u različitim dijelovima zemlje i na raznim stranama svijeta. Nesporazumi s puta zbunjuju političku publiku u zemlji, a osobito izvan zemlje, najnovije u susjedstvu, i postaju problem države a ne samo njezine šefice. Političari se razlikuju po tome što govore i kako govore. „Treba razlikovati čovjeka od njegove politike“, pisao je nobelovac Roger Martin du Gard. „Ali, da biste razumjeli njegovu politiku, treba razumjeti čovjeka“.

Odnosi Hrvatske i BiH još su jednom stradali, a da se ne zna jesu li pali kao žrtva loše montaže ili jedne autentične a neodmjerene izjave. U svakom slučaju, pokazuje se koliko su odnosi krhki kad ih može ugroziti prejaka riječ ili preslaba manipulacija. Ako je Kolinda Grabar-Kitarović doista izjavila da je u BiH na djelu „militantni islam“, onda su se izraelske vlasti ponijele kao loši domaćini kad su takvu izjavu pustile kroz svoje filtre. Tko je jednom bio za stolom u zatvorenim državničkim razgovorima, taj zna da se ondje govori u svilenim rukavicama; a hrvatska bi predsjednica, da je tako udarala po Bosni, morala imati na ruci boksačke rukavice, da može opaliti ispod pojasa. A ako to uopće nije rekla, što sve strane pobijaju i potvrđuju podjednako neuvjerljivo, onda je to skandal na koji je Hrvatska trebala oštrije reagirati. Ne da kvari dobre odnose s Izraelom, nego da vrati povjerenje koje u takvim slučajevima prvo strada.

Na strani mira

U sukobu između Izraela i islamskih zemalja Hrvatskoj nije mjesto ni na jednoj strani; njezino je da bude na strani mira, a ne na strani rata. Takvu političku liniju ekvidistance zastupa glavnina europskih zemalja i EU kao zajednička organizacija. Tko želi pomoći da se poslije 70 godina riješi najteži spor u svijetu, mora biti prisutan na obje strane. Može Donald Trump mahati milijardama dolara pred očima sirotih Palestinaca; američki predsjednik izgubio je povjerenje „druge strane“ da bi na Bliskom istoku mogao konkurirati mirotvorstvu Jimmyja Cartera. Mala Hrvatska može u igri velikih sila samo braniti princip ravnopravnosti naroda i sigurnosti država, što je i sama koristila kad je formirala svoju državu. Izrael je i Hrvatskoj strateški važna država, formirana nakon rata da trajno zaštiti Židove, poslije zločina koje su nad njima počinili nacisti. Njihov politički dolazak, ili povratak na tlo Palestine izazvao je lom u odnosima Izraela i muslimanskih država, koji još nije zaključen.

Zato je toliko važno da sve države koje su svjesne toga što se (Židovima) dogodilo u Drugom svjetskom ratu budu bez ostatka na strani naroda koji je stradao i na strani države koja je formirana da se takvo stradanje nikad više ne ponovi.

Današnja hrvatska država nema ništa s ratnom Hrvatskom (NDH) koja je također sudjelovala u genocidu nad Židovima; i zbog tog je razloga važno, ili nužno, naglašavati kontinuitet s antifašističkim pokretom i njegovim vlastima, i usprkos negaciji političke slobode poslije rata. Demokratska Hrvatska ne može ni pravno ni politički, snositi odgovornost za zločine koje je počinio režim koji nije imao nikakve pravne, ni demokratske temelje. Nije, dakle, odgovorna ova država, ali su moralno suodgovorni svi oni državljani koji pamte, ili prihvaćaju, da je u ime izvjesne ideje o hrvatskoj državi u ratu pobijeno tri četvrtine od 40 tisuća Židova! Možda je samo u Srbiji „židovsko pitanje“ bilo tako temeljito „riješeno“, da bi se četnička sova danas mogla rugati ustaškoj sjenici. Nikome to nije nikakva utjeha. Hrvatska je predsjednica bila savršeno u svojoj državničkoj ulozi kad se u Izraelu (za)klela da se holokaust ne može zaboraviti. Zaboravlja li ga i sama kad pri povratku u domovinu prešutno pristaje na to da se veličanstvena vojna pobjeda iz Domovinskog rata slavi i pod sloganom pod kojim su pobijeni hrvatski Židovi? Narušava li solidarnost s preostalim Židovima kad u Jasenovac ide gotovo inkognito, umjesto u istoj koloni s njima i s drugim predstavnicima žrtava ustaškoga režima?

Biti na strani Židova duboko je moralna odluka svakoga čovjeka koji ne priznaje nikome – ni režimima, ni ideologijama, ni pojedincima – pravo da drugome čovjeku oduzima život. Biti, pak, na strani Izraela i njegove sigurnosti nije isto što i podržavati izraelsku politiku kad je ona agresivna prema Palestincima. Treba znati da su Palestinci slabiji u tome sukobu, da su oni potisnuti s velikog dijela teritorija koji je njima dodijeljen pri stvaranju izraelske države. Postoje ondje dva naroda; predviđeno je da ondje budu dvije države. Takvu formulu mira dviju država i suživota dvaju naroda ugrožavaju i jastrebi unutar izraelskih vlasti i radikalne palestinske organizacije koje i dalje vjeruju da mogu uništiti Izrael i baciti Židove u more. Maksimalizam arapskih režima doveo je do toga da, osim Egipta, ni jedna druga država, koja je ratom htjela izboriti svoja prava, nije vratila svoje teritorije. A egipatskog predsjednika Sadata ubila je njegova vojska zato što je diplomacijom u Camp Davidu vratio i posljednji centimetar okupiranog teritorija na Sinaju. U jednoj frakciji radikalnog islama ništa se ne računa bez borbe u kojoj bi židovska država trebala stradati.

Izrael od početka izgleda kao američka vojna baza na Bliskom istoku; drukčije ne može egzistirati. Ali, Izrael je razvio visoku sposobnost moderne proizvodnje, izgradio modernu tehnologiju, oslonio se na znanstvena istraživanja i na suvremeno obrazovanje: stvorio je uvjete za održivi razvoj. Mora završiti rat da bi svoje prednosti više dokazao. Razlika između Izraela i većine arapskih zemalja povećava se i zbog okolnosti da je Izrael tipična zapadna država, s jakim demokratskim institucijama, nasuprot konzervativnim, šerijatskim režimima u bližnjem ili daljnjem okruženju. Zbog toga je Izrael u sve većem sukobu s takvim režimima, ali i sa sve većim izgledima da u tome natjecanju ispadne pobjednik. Ako se u igru ne uvuku neke sile koje još ne izgledaju opasnima za njegovu sigurnost i opstanak, ali to mogu postati, ako stvari krenu po zlu i izmaknu kontroli. Napetost ide k vrhuncu, da bi jedan gost u Izraelu, ni hrvatski, trebao dolijevati ikakvo ulje na vatru.

Ključna ravnopravnost

Ništa ne može biti sporno u tome da Hrvatska želi dobar suradnički odnos s državom koja je u 70 godina postojanja pokazala vitalnost, neophodnu da jedan narod, poslije 2000 godina lutanja po svijetu, živi uspješno pod svojim krovom. Svaki izraelski partner bit će od najveće koristi ako uvjeri židovsku državu da njezina prava ovise i o pravima koja će priznati drugim narodima. Sve dok su Palestinci neravnopravni u tome odnosu, javljat će se kojekakvi zaštitnici koji će produljivati rat koji iscrpljuje sve aktere, ne samo one siromašnije.

Kako je krenula u kampanju, možda će Gordan Jandroković opet posegnuti za Vojkom V., i recitirati amblematski stih iz njegove poeme „Kako to“: „Netko me sabotira, možda je Vlada, možda su Srbi, možda masoni“. A možda i ona sama jer se kasno sjetila kad se uzima oružje u ruke.