Nitko nema pravo zahtijevati prekid prosvjeda u Savskoj

Trebalo je 225 dana prosvjeda koji je naciji pio živce na slamčicu da se premijer sastane s ljudima koji su njegovu vladu nazivali nenarodnom, a koje su pak iz vrha SDP-a nazivali fašističkim militantima koji provode puzajući državni udar, uličnim teroristima koji krše zakone države koju navodno i danas brane. Kad uklonimo etikete ispod debelih naslaga blata kojim se međusobno nabacuju, ostaje srž: izabrani premijer, nominalno najodgovornija osoba u državi, tek nakon 225 mučnih dana sastao se s veteranima u invalidskim kolicima, onima u koje se ova država inače zaklinje kao heroje koji su je stvarali.

Pitanje koje se neminovno nameće jest: zašto svoju dužnost da spriječi nepotrebnu eskalaciju napetosti nije obavio prije barem 220 dana? Krajnji trenutak u kojem je do ovakvog sastanka trebalo doći bio je još onaj u kojem se hrvatski branitelj polio benzinom i zapalio pod prozorom ministra branitelja! Zašto smo morali čekati prošli četvrtak da se umalo dogodi nešto nakon čega bi bilo nemoguće sjesti za stol i pogledati se oči u oči?
Odgovor je jasan: zato što je to Zoranu Milanoviću sasvim odgovaralo! A to što je to možda odgovaralo i onima s druge strane ni najmanje ga ne izvlači od odgovornosti koja može biti samo njegova. I maloj je djeci jasno da je premijer, nesposoban da se uhvati u koštac sa stvarnim problemima ovog društva, sav ulog stavio baš na kartu podjela, na stalno podgrijavanje straha od desne najezde, koji bi mu trebao vratiti podršku onih koji su mu razočarano okrenuli leđa. Civilizacijski "mi" ili "oni" izbor je koji on svakim svakodnevno potencira.


Tijekom prosvjeda u Varšavskoj aktiviste koji su sjedili na ulici zaustavljajući kamione nitko, naravno, nije nazivao teroristima. Milanović, kao šef oporbe, od premijerke Kosor i ministra Karamarka tražio je da građane zaštite od "policijske represije" ističući da "centar grada izgleda kao da je IRA ili PLO u Zagrebu". Danas on bezuvjetno podržava Ostojićev policijski sat na trgu pod svojim prozorom.
Nema nikakve sumnje, da sveti Marko nije širom otvorio svoja vrata i pružio im utočište, svjedočili bismo sramotnom privođenju 100-postotnih invalida u kolicima. Netko je izdao "naređenje", a da je ono i provedeno, pitaj sve svete kakve bi bile posljedice. 
Milanović sasvim svjesno laže kad kaže da bi prosvjed mogao prestati samo ako to kaže Kolinda Grabar Kitarović. Isto tako govori neistinu kad kaže da bi prosvjedi prestali samo da to naredi Karamarko. Branitelji ne bi poslušali naredbu nikog od njih. Jedini čovjek koji ima moć da prosvjede učini nepotrebnim od početka je Zoran Milanović.

Koji god da su početni motivi pokretanja prosvjeda, oni nisu razlog zašto ljudi u kolicima i 200-tinjak dana kasnije riskiraju svoje zdravlje na ulici. Misli li itko da se branitelj u Savskoj polio benzinom imajući pred sobom viziju Karamarka, da je onaj koji je umalo skočio s krova na kocke Markova trga prvo poljubio Kolindin lik u medaljončiću? Sve to je podcjenjivanje tih ljudi i onoga što oni proživljavaju. Vodi ih prije svega potreba da ponovno osjete život u sebi, da pokušaju nešto promijeniti umjesto da čame čekajući do trenutka kad će odustati od svega, pa i života. Bili u pravu ili u krivu, oni traže Hrvatsku za kakvu su se borili, što god za svakog pojedinog od njih to značilo. Treba biti svjestan, tijekom ovog prosvjeda njih stotinjak ubit će se širom Hrvatske, to je sigurno poput voznog reda!


Razgovor u Banskim dvorima pokazao je da prosvjednici itekako imaju jasan popis zahtjeva na koje Vlada ni danas nema suvisao odgovor, da prosvjed nije sam po sebi besmislen te da nitko nema pravo ultimativno tražiti da se on prekine. No svi mi imamo pravo od ljudi koji i nakon dva desetljeća sebe nazivaju braniteljima očekivati da se tako i ponašaju – kao branitelji. Ako žele biti samo ratni vojni veterani koji traže svoja materijalna prava, onda u redu, onda su samo jedni od mnogih. Ali ako žele zadržati poštovanje branitelja, onda ni za trenutak nemaju pravo ponašati se kao nekakvi pasdarani.
Koja god da im je svrha, plinske boce izazivaju jezu i kod onih koji su prosvjedu najskloniji. Hrvatski branitelj ne smije podići ruku na hrvatskog policajca! Opravdani građanski neposluh isključuje aktivni fizički otpor, a kamoli nasilje. Kao što se nije smjelo dogoditi da u svijet odu fotografije stotine specijalaca koji jurišaju na šačicu invalida u kolicima koji su se sklonili u crkvu, nije smjelo doći ni do one na kojoj hrvatski branitelj davi hrvatskog policajca, kao svojevrsni odjek fotografije sa splitske rive – na temelju kojih bismo na koncu mogli zaključiti samo da smo se nakon četvrt stoljeća ponovno vratili na početak i da su sve žrtve bile uzalud. To nitko od nas ne smije dopustiti. Prosvjed se može nastaviti – ali po novim pravilima.

>> Ivan Hrstić pridružio se kolumnističkom timu Večernjeg lista