Nitko nije vidio malog Adama iz Gradišta u Hodu za život

U Hrvatskoj smo često u prilici biti taocima dvaju mjerila. I to za istu stvar, isti događaj i isti problem. Apsurdno je da je tome tako, ali je istinito. Potvrđuje to ponajbolje jedan nedavni slučaj. Onaj malog Adama iz Gradišta kraj Županje, koji je u javnost dospio kada je njegova majka alarmirala medije zbog toga što ga je na prvoj pričesti župnik odlučio degradirati i ne primiti za oltar.

Svi su tada skočili na noge. Najglasniji su, dakako, u javnosti bili protivnici Crkve, koji sebi često uzimaju za pravo samoj Crkvi, tj. vjernicima tumačiti crkvene norme i propise. U Adamovu slučaju pozivalo se na najšire ljudske slobode i to je to sasvim točno, jer su one bile ugrožene. I mnogih je u samoj Crkvi tih dana zbog toga bilo sram. Nije bilo lako otvoriti internet jer je svaki portal vrištao o njegovu slučaju, televizije su se nadmetale tko će snimiti bolji kadar s prve pričesti, novinski stupci punili i punili tekstovima, a najviše su si oduška, naravno, davale horde komentatora s društvenih mreža i internetskih stranica, koje se bez imalo pardona može svrstati u moderne teroriste ljudskih duša jer svojim riječima siju mržnju i ubijaju.

"Ja sam za ovu akciju Hod za život jer imam petero djece"

No, premda se tada o Adamu toliko silno govorilo, ni stoti dio ondašnjih zgražatelja i zagovornika ljudskih prava nije se oglasilo kada je Slavica Kadić, majka toga istoga maloga Adama, dala javnu podršku Hodu za život. “Ja sam za ovu akciju Hod za život jer imam petero djece. Moj Adam je peto dijete. Rođeno s Downovim sindromom premda nisam znala da će imati Downov sindrom, ali na sve to rekla sam: ‘On će se roditi, jer svi imaju pravo na život’. Mislim da nitko nema pravo oduzeti nekome život. To jedino dragi Bog zna koga kome i zašto daje i kako je. I dragi Bog će dati svima snage da izdrže sve to. A djeca s Downovim sindromom jedno su veliko blago. Ja mislim da oni jako ujedine svoju obitelj. Ima tu teških trenutaka i bude stvarno teško, ali bude i jako puno lijepih stvari, tako da su oni jako draga djeca”, rekla je mama Kadić uoči Hoda za život dodavši da bi željela da cijela Hrvatska, kako je stala uz njih kada je Adam trebao ići na prvu pričest, jednako tako sada stane i uz nerođenu djecu i djecu s Downovim sindromom, da im se, kako je rekla, da prilika za život, jer i ona imaju pravo na svoje djetinjstvo, kao i svako dijete.

Dakako, želja Slavice Kadić nije se ispunila jer nije cijela Hrvatska stala uz Hod za život. Nije upravo zato što ima dva mjerila za istu stvar. Jednom joj je Adam žrtva i slučaj, a drugi ga puta ne čuje i ne vidi. No taj odnos prema malom Adamu samo je slika nas samih, našega društva i naših loših odnosa.

Paradigma hrvatske stvarnosti dvaju mjerila, koja nas u svakom novom slučaju pritišće, dijeli i razdvaja. Daleko do prave Adamove slike, koju je opisala njegova majka, a trebala je ilustrirati ujedinjenu i snažnu Hrvatsku. Koja je u Hodu za život i Adamovu slučaju upravo trebala dobiti poticaj kako to za budućnost postati.