Nitko s takvim autoritetom i utjecajem nije održao tako iskren, jasan, snažan i značajan govor o holokaustu kao prekjučer na molitveno-komemorativnom skupu ispred Zagrebačke katedrale nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić.
Tijekom tog govora kardinal Bozanić posve opušteno i samouvjereno vozio nas je po autocesti čovjekoljublja, bez ikakve zadrške, stisnuvši gas do daske! Našlo bi se u govorima bivših predsjednika države, Stjepana Mesića i Ive Josipovića, da su čak i po kriterijima nekih nezajažljivih hrvatskih povjesničara izrekli sve što je trebalo i što se očekivalo.
Ali bez ikakva utjecaja na onaj dio javnosti koje možda muče neke povijesne dvojbe, sumnje, nejasnoće, kontroverze, istine i neistine. Bili su to ciljani, politički motivirani i očekivani govori za njihove simpatizere i sve one koji u holokaustu vide isključivo najveće zlo koje je čovjek učinio čovjeku.
Njihove riječi bile su potpora i značile su žrtvama i obiteljima žrtava holokausta, ali neusporedivo sa značajem riječi koje je prekjučer uputio prvi čovjek Katoličke crkve u Hrvata. Pa i sam Bozanić bio je prvi kardinal u povijesti Crkve u Hrvata koji je posjetio stratište Židova, Srba, Roma... u konclogoru u Jasenovcu te je tom prigodom “najoštrije osudio”, kako su prenijeli mediji, ustaške zločine.
Ali, i ta je simbolički vrijedna gesta neusporediva s riječima punim ljudske topline, prijateljskog razumijevanja i zajedništva u spomen na ono “što je sve čovjek sposoban učiniti drugome, svome bratu i sestri” i sa suosjećanjem “s preživjelim Židovima koji nose teret osobnoga iskustva ljudske okrutnosti, s njihovim obiteljima i potomcima, kao i s cijelim židovskim narodom”.
“Ovdje smo da bismo prepoznavali zlo i govor mržnje te mu se oduprli”, riječi su koje je sasvim sigurno netko od hrvatskih autoriteta nekom prigodom već izgovorio, ali nikad nisu imale tako milozvučno značenje kao kad ih je ispred katedrale podno nikad većeg banera izgovorio nadbiskup Bozanić.
“Ideologija rasizma, usmjerena protiv Boga i čovjeka, nastala je na neistini o čovjeku i o židovskom narodu, širila se mržnjom, do neizrecive patnje, koju ni riječi ni slike ne mogu izraziti”, rekao je Bozanić naglašavajući kako se na dan oslobođenja Auschwitza, simbola stradanja šest milijuna Židova, 27. siječnja, osobito trebamo sjetiti što se događalo u Hrvatskoj “bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi”.
Oni kojima su te riječi bile upućene prepoznali su njihov dubinski značaj. Ne čudi da je Julija Koš, visoka predstavnica glavnog rabina dr. Kotela Da-Dona, rekla kako je “današnji događaj toliko velik da se njegovo značenje još ne može sagledati. Svaka rečenica kardinalova obraćanja ima po jednu poruku što trebamo napraviti da ozdravimo društvo i poruke za buduće generacije”.
Ili Kristijana Lepešića iz Židovsko informativno-obrazovnog centra kako je to “veliki iskorak za Katoličku crkvu ne samo u Hrvatskoj” ističući kako ni na jednoj prvostolnici u Europi nije viđen toliki baner kao na zagrebačkoj katedrali.
Taj čin po mišljenju Lepešića sada potpuno marginalizira sve pojedine pokušaje unutar Katoličke crkve davanja potpore onima koji su negirali holokaust. I predsjednik Židovske općine Ognjen Kraus rekao je: “Potpisujem, zaista, svaku riječ koju je rekao kardinal Bozanić”, naglašavajući kako je to prilika da skinemo ljagu s Hrvatske zbog nekolicine ljudi koji to čine na štetu Republike Hrvatske.
Očigledno je da je ta gesta Crkve u Hrvata, i taj jedan iskreni naoko “tihi glas”, a zapravo simbolički vrisak za žrtve strašnoga povijesnoga zla, koji “se tiče svakoga čovjeka i cijeloga čovječanstva”, bio dovoljan da zacijeli sve one rane koje su soljene ustaškim i nacističkim grafitima, govorima i postupcima.
Riječi kardinala Bozanića ne bi imale takav značaj da se s jednakom jasnoćom i čvrstinom nije obratio i katoličkim vjernicima te djeci i unučadi počinitelja “čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova te im je potrebno pročišćenje istinom”. Na ponos svih kršćana Bozanić je rekao: “Kršćanstvo i bilo koji oblik mržnje prema čovjeku i drugom narodu jedno drugo isključuju”, odnosno da je “nama kršćanima sasvim jasno, kršćanin ne može biti antisemit”.
Više nema povratka iako te riječi neće čarobno promijeniti jednodimenzionalne mentalne sklopove. Ali, od iznimne je važnosti što je vjerski autoritet rekao kako “svjesni snage zla, u ovome spomenu stavljamo preda se vrednote dobra, nesebičnosti i ljubavi” te da su to vrednote koje “mi, kršćani, dijelimo s našom starijom braćom, Židovima”.
Odnosno da nam je darovana savjest i odgovornost da biramo dobro, a ne zlo. Podsjetio je kako se i u doba “holokausta čuo jasan glas i vidjelo živo svjedočanstvo koje je ustalo i protiv zatiranja židovskog naroda”. I Stepinac je žrtva laži i mržnje, Bozanićev govor, potaknut nedužnim žrtvama, značajan je doprinos borbi protiv širenja neistina i mržnje.
Obilježavanje holokausta u zagrebačkoj katedrali
Drago mi je da je Bozanic, inače bezličan i bez inicijative, postigao reakciju,koja jest i treba biti apsolutno pozitivna. O.K.,je li to sada to? Je li možemo sada ispuzati ispod kamena ,mi, djeca i unuci ljudi koji su se igrom sudbine nasli na pogrešnoj strani. Moj djed Antun, 18-godišnji domobran, vjerojatno nije ni znao da Jasenovac postoji, a teško da je ikada i sreo nekog Židova.Znao je da njegovi generacijama glasaju za HSS, i vjerovao je da je mobiliziran od strane nečega, sto se zvalo "hrvatska vojska". Kao potomak časnog čovjeka, nemam se potrebu ispričavati nikome , niti prolaziti osobnu katarzu. Živim bez mržnje u srcu i ne smatram se vrijednijim od bilo kojeg čovjeka na svijetu.