Još je nekoliko dana do mog solističkog koncerta u velikoj Galusovoj dvorani Cankarjeva doma u Ljubljani uz pratnju Simfonijskog orkestra RTV Ljubljana i vokalnog seksteta Pepel in kri.
U posljednje vrijeme puno sam radila. Sve je to bilo naporno za moje glasnice, koje su još prijašnjih godina pretrpjele tri operacije. S razlogom sam se plašila da novi napor možda neće izdržati. Prof. dr. Ivo Padovan, otorinolaringolog svjetskoga glasa, često mi je znao reći neka se klonim zadimljenih prostorija, osobito poslije koncerata. Nisam uzimala ozbiljno upozorenja sve do koncerta u Murskoj Soboti. Pred kraj dvosatnog koncerta osjetila sam užasan umor i gubitak snage u glasu, visoke tonove nisam mogla iznijeti, dubokih nije bilo ni čuti.
Paralizirana od straha, vjerovala sam da je to zbog ledenog soka koji sam popila, ali sam u svojoj podsvijesti znala da su razlog potrošene glasnice. Na povratku u Zagreb nisam mogla progovoriti ni riječ, pila sam čaj s limunom uvjeravajući sebe da je to samo prehlada. Zaboga, prekosutra je koncert u Ljubljani, moram biti u vrhunskoj formi. Koncert se snima. Založba kaset in plošč izdat će ploču Tereza live iz Cankarja, ali što ako ne budem mogla nastupiti?
Četvrta u nizu
Dan uoči nastupa počinju probe, na prvoj me nema. Orkestrom dirigira Stipica Kalogjera, koji sve zna, ali vjeruje da će sve biti u redu, baš kao i ja. Čekam da prođe noć, možda ujutro bude dobro, ali ne. Ranim jutrom, a bila je nedjelja i dan koncerta, jedva čujnim glasom zovem profesora Padovana na privatni broj. Ništa mu nisam morala reći, sve je shvatio.
– Tereza, spremite se i odmah dođite u moju ambulantu, čekam vas!
Ulazim sa strahom u ambulantu u Vinogradskoj. Profesor već čeka. Daj bože da ne moram opet na operaciju, četvrtu po redu. Sve moje nade u sretan ishod pale su u vodu kad je profesor pregledao moje glasnice.
– Tereza draga, morat ćemo obje glasnice operirati, noduli su neprirodno veliki, nije čudo da ne možete govoriti. Sad se lijepo opustite, nije vam prvi put, znate proceduru.
– Hm, itekako dobro znam.
Prof. Đivo Padovan bio je ona vrsta bogomdanog liječnika kojemu se pacijenti predaju u ruke s potpunim povjerenjem znajući da je u tim rukama njihov spas. Disciplinirano sam slušala njegove upute i duboko disala svim se silama trudeći ne razmišljati o anesteziji koja izaziva jak osjećaj gušenja, ali njegov osmijeh i ohrabrujuće riječi na mene su djelovali kao melem.Bogu hvala, gotovo je. Oslobođena straha, sa zanimanjem sam gledala zelenu kutiju na kojoj je pisalo “Audiostrob Padovan”.
– Aa, zanima vas čemu to služi? To je aparat koji sam patentirao, a služi za dijagnostiku respiratornih organa i fiziologiju generatora glasa. Uz taj patent vezana je i jedna zanimljivost. Aparat sam ponudio na otkup jugoslavenskom ministarstvu zdravstva, ali ono je glatko odbilo moju ponudu. Kasnije su moj Audiostrob objeručke prihvatili u Sjedinjenim Američkim Državama. Eto vidite, tako je to, nitko nije prorok u svojoj zemlji
.Pacijenti su voljeli tog uvijek nasmijanog stručnjaka zbog njegove jednostavnosti i pristupačnosti. Činjenica da je operirao mnoge svjetske pjevačke zvijezde, kao što je Mario del Monaco, nije ga učinila umišljenim, brinuo se o svojim pacijentima očinskom ljubavlju.
– E, sada ćemo ovim mojim aparatom isprobati učinak operacije. Slobodno pustite glas i pokušajte otpjevati najprije visoke tonove, a onda i duboke. Ne bojte se, samo dajte, slobodno. Glas je zazvonio savršeno čist.
– Ne mogu vjerovati, večeras će biti odličan koncert u Ljubljani – rekla sam sretna.
– Štooo, kakav koncert? Vi niste normalni! – izbezumljeno je povikao.
– Znate li da morate strogo mirovati najmanje dva tjedna. Ne govoriti, nego pisati rečenice. Pisati, razumijete li me?
– Vidjet ću kako će organizator koncerta reagirati kad kažem da smijem jedino pisati – rekla sam utučeno.
– Samo večeras, molim vas. Od sutra mirujem, obećavam, profesore dragi.
– Činite što hoćete, ali vas upozoravam, ne budete li se čuvali, mogli biste zauvijek ostati bez glasa. Slavni Mario del Monaco zapjevao je prvi put desetak dana nakon operacije i znate li što mu se dogodilo, ostao je bez glasa. Šest punih mjeseci nije mogao izgovoriti ni riječi, tek nakon rigorozne terapije polako mu se vraćao glas. Neodgovorno ponašanje moglo bi završiti fatalno.
Pozdravila sam dragog profesora čvrstim zagrljajem, ali bez obećanja da ću poslušati njegov savjet i da te večeri neću pjevati. Ni sama nisam znala što učiniti. Ispratio me brižnim pogledom i samo prošaptao:– Sretno!
Vratila sam se kući i nakon razgovora s Ronijem, protiv njegove volje, odlučila da ipak otputujemo u Ljubljanu kako bih organizatorima ispričala o čemu je riječ znajući unaprijed da će mi malo tko povjerovati. Za svaki slučaj, ponijela sam i haljine za nastup i s još snažnim djelovanjem anestezije u grlu krenula na put. Čekali su me i orkestar, i Stipica, i cijela tehnička ekipa... Čini se da su jedino Pepel in kri shvatili dramatičnu situaciju, možda je netko od njih imao slično iskustvo.
– Ljubazno vas molim za ispriku što kasnim na probu, došla sam reći da neću moći, neću smjeti danas održati koncert jer sam jutros operirala nodule na glasnicama i...
– Dajte, dajte požurite, nemamo više vremena – odgovorio je producent, koji ništa nije razumio, nije ga ni zanimalo!– Ali ja još uvijek osjećam anesteziju u grlu, što ako ostanem bez glasa?– Gospa Tereza, nemoguće je sve otkazati. Tu su orkestar, dirigent, Pepel in kri, Cankarjev dom, tehnika. Znate li koliko košta taj projekt? A i dvorana je rasprodana. Ili danas ili nikad, odlučite sami – rekao je i nestao s pozornice.
Stipica je slegnuo ramenima i uputio mi pogled pun razumijevanja. Kako god znam, večeras moram nastupiti. Sama odgovaram za sebe i sama moram odlučiti... Nakon tonske probe, na kojoj se preznojavam od muke, ulazim u garderobu, sjedam pred ogledalo i promatram svoje napeto lice. Bože, znaju li ovi ljudi da stavljam na kocku svoju karijeru, poštuju li moju gestu dobre volje? Iskreno sam rekla da ne smijem, ali oni ne žele vjerovati.
– Pjevat ćeš, znao sam! A znaš da sam protiv toga. Ako se nešto dogodi, molim te sjeti se mojih riječi. Ali ti ne slušaš i bog!
– Roni je s pravom ljut na mene. Nitko u publici te večeri nije mogao ni slutiti što sam osjećala, kako sam se mučila. Znoj je izbijao iz svake pore, doslovno se slijevao niz moja leđa ostavljajući na podu mokar trag. Publika me nije puštala s pozornice. Zahvaljujući pomoći kolega iz grupe Pepel in kri, koji su osjetili da gubim snagu, otpjevala sam Va pensiero. Napustila sam pozornicu dok su još trajale ovacije. Nisam se mogla vratiti i još jedanput pozdraviti publiku. Ušla sam u garderobu i gorko zaplakala.
Prizvuk u glasu
Nedugo zatim Založba kaset in plošč izdala je snimku s koncerta. Pred kraj koncerta osjetio se prizvuk u glasu. Pravo čudo! HTV je snimio portret akademika Padovana nekoliko godina poslije famoznog koncerta. Govorio je o svom znanstvenom radu, o tome kako je osnovao Ligu protiv raka i Institut za tumore. Govorio je o brojnim poznatim osobama koje je operirao, a onda je spomenuo pacijenticu koja je neposredno nakon operacije izdržala dvosatni koncert. “Spominjem taj slučaj kao svojevrsni fenomen jer se, suprotno mojim crnim slutnjama o vjerojatno teškim posljedicama, ništa tragično nije dogodilo”, završio je profesor svoju priču.A ja sam još jednom proživjela tu nedjelju iz davne 1984. koja je mogla potpuno promijeniti moj budući život. Nije, zahvaljujući velikom majstoru svoga zanata, divnom i nikad prežaljenom Đivu Padovanu, našem pokojnom akademiku velikanu.
@bosanac 1951 Molim ne pisati gluposti vec prvo procitati tekst. Ovo nije aktualni Terezin intervju vec ulomak iz Terezine autobiografije TO SAM JA, koju je izasla u Vecernjakovom izdanju i sad je ovdje kao feljton. Dogadjaj o kojem se ovdje radi je iz 1984. godine, znaci 7 godina prije rata i 26 godina prije odlaska u BG. Nije sramota ne znati ali je pisati gluposti, tim vise sto se usudjujes njoj prigovarati o djecici i humanitarnim radu. Pa Tereza je najveci humanitarac na nasoj sceni. Dobila je i Svjetsku povelju za humanizam u Chicagu 1999.