Nixon je volio mafijaše

Sudeći prema prije nekoliko dana objavljenim tajnim dokumentima i transkriptima razgovora vođenih u Bijeloj kući početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, provala u sjedište Demokratske stranke i afera Watergate samo su vrh ledenog brijega nemoralnih, pa čak i nelegalnih radnji koje je tijekom svog mandata izvela administracija američkog predsjednika Richarda Nixona. Dokumenti koji su do sada bili pohranjeni u Nixonovoj predsjedničkoj knjižnici pokazuju da je 37. američki predsjednik sjedište američke, ali i svjetske političke moći zajedno sa svojim pomoćnicima i savjetnicima pretvorio u leglo spletki, intriga i zloupotrebe položaja.

Do mafije preko Sinatre

Za tim Nixonovih pomoćnika i savjetnika nije bilo nimalo neuobičajeno narediti prisluškivanja ili praćenja političkih protivnika, državnim novcem pokušati otkupiti, a potom uništiti tiražne dnevne novine, koristiti se proračunskim novcem, pa čak se i pokušati povezati s američkim mafijašima kako bi osigurali lakše i jednostavnije financiranje budućih političkih kampanja.
– Ako se predsjednik uspije privatno povezati i sprijateljiti s Frankom Sinatrom, to bi zbog njegovih veza s mafijom moglo znatno pomoći u prikupljanju novca, piše u pismu koje je posebni predsjednikov savjetnik Chuck Colson uputio predstojniku Nixonova ureda H. R. Haldemanu, jednom od trojice najmoćnijih ljudi američke administracije toga vremena.
Colson je, kao i Haldeman, vrlo dobro znao da je poznati pjevač već tridesetak godina pod prismotrom FBI-ja te da je Sinatra u iznimno dobrim odnosima s poznatim mafijaškim bossom Luckyjem Lucianom. Nixon se složio s planom, nekoliko je puta Sinatru pozvao u svoju predsjedničku rezidenciju, ali njegov naum onemogućio je američki državni tužitelj John Mitchell sugerirajući predsjedniku da kontakte s pjevačem zaustavi na dovoljno velikoj udaljenosti.
Ako je i imao simpatija prema pjevaču i mafijašima, dobro mišljenje Nixon sigurno nije imao o Edwardu Kennedyju, mlađem bratu legendarnog američkog predsjednika i, kako je vjerovao, jedinom članu Demokratske stranke koji ga je mogao ugroziti u Bijeloj kući. Prema jednom od objavljenih transkripata, Nixon je naredio intenzivno praćenje i prisluškivanje mladog senatora, nadajući se da će doći do dokaza o Teddyjevu promiskuitetu, što bi diskreditiralo popularnog političara i srozalo njegov ugled u javnosti.

Paraobavještajna služba

Kako Nixon poslovično nije bio u dobrim odnosima s J. E. Hooverom, dugogodišnjim šefom FBI-ja, preko Haldemana, Erlichmana i Colsona ustrojio je vlastitu mrežu obavještajaca. Upravo su članovi te paraobavještajne službe sastavljene od bivših pripadnika CIA-e i kubanskih izbjeglica 1972. godine uhvaćeni u provali u hotel Watergate, što je dovelo do Nixonove ostavke. Glavni strateg većine poluilegalnih akcija bio je Chuck Colson, posebni predsjednikov savjetnik za kojeg su čak i njegovi kolege govorili da “nije baš sav svoj”. Prema iskazu Nixonova pravnog savjetnika Johna Deana, koji je zbog zataškavanja afera proveo dvije godine u zatvoru, Colson je jednom prilikom predložio da “obavještajci” podmetnu požar u zgradi Demokratske stranke kako bi se njihovi ljudi uvukli unutra pod krinkom vatrogasaca i snimili povjerljive dokumente.
– Colson je mrtav-hladan sugerirao da spalimo zgradu, a nema veze ako pri tome pogine i koji demokrat, napisao je Dean u svojoj knjizi “Blind Ambition”. Novoobjavljeni dokumenti otkrivaju da je Colson kao najjednostavniji i najučinkovitiji način zaustavljanja afere Watergate vidio otkupljivanje Washington Posta i promjenu njegove uređivačke politike. Prema njegovu savjetu, Nixon je za račun Republikanske stranke proračunskim novcem trebao potajno otkupiti dnevni list i otpustiti glavnog urednika.