Njemačka donijela promjenu vezanu uz dokumente koje su građanima otkrivali tko ih je špijunirao

Jedinstvena u svijetu i uzor zemljama s iskustvom diktature je Ustanova za spise STASI-ja. Sad će dokumenti tajne policije bivšeg DDR-a biti u Saveznom arhivu. A time gotovo nevidljivi, kritizira Marcel Fürstenau.

Ona je za mnoge simbol mirne revolucije u bivšoj Njemačkoj Demokratskoj Republici 1989. godine: ustanova u kojoj su čuvani i mogli biti viđeni spisi Ministarstva za državnu sigurnost (MfS). Taj naziv je naravno cinično maskiranje, jer iza naziva MfS-a koji je u narodu nazivan STASI, krio se gigantski aparat za nadzor i ugnjetavanje. Ta tajna policija, tipična za diktature, služila je isključivo održanju vlasti Socijalističke jedinstvene partije Njemačke (SED), piše Deutsche Welle.

Nakon pada Berlinskog zida svijet je svjedočio jedinstvenom eksperimentu: spisi STASI-ja nisu završili pod ključem nego su postali dostupni svima. Time je prije svega milijunima žrtava višedesetljetne samovolje SED-a trebala biti pružena prilika da se oslobode tereta svoje prošlosti. Konačno se moglo doći do odgovora na pitanje: tko me je špijunirao? Jesu li to bile kolege na poslu, susjedi, prijatelji ili čak članovi vlastite obitelji? U najboljem slučaju pogođeni su mogli naći mir i možda se pomiriti sa svojim dugo nevidljivim protivnicima i neprijateljima.

Utvrda STASI-ja postala kuća otvorenih vrata

Da bi te zacrtane ciljeve, često i neostvarive, mogli postići građani su kratko nakon pada režima u DDR-u upali u centralu STASI-ja u Berlinu i njezine filijale po cijeloj zemlji. Jer njihovi dotadašnji mučitelji već odavno su bili počeli uništavati spise. Većina je srećom ipak spašena. Taj besprimjeran čin građanske hrabrosti i 30 godina kasnije prati nešto bajkovito. Utvrda STASI-ja postala je kuća otvorenih vrata.

Ta je kuća bila puna polica u kojima su bili spisi STASI-ja. Više od tri milijuna ljudi je od 1990. dobilo uvid u te spise. Ali, sad ta kuća odlukom Njemačkog Bundestaga gubi svoj vidljivi i važni detalj: ploču s nazivom i time svoju neovisnost. Ustanova za spise STASI-ja se ukida, dokumenti prelaze u nadležnost Saveznog arhiva. Jedina utjeha je da će spisi ostati dostupni svima: pogođenima, znanstvenicima, medijima.

Moglo bi se sad postaviti pitanje: gdje je tu problem? Nitko ne namjerava podvući crtu pod nesretno poglavlje STASI-ja. Da, to je točno. Ali, suočavanje s diktaturom SED-a ovom političkom odlukom gubi jedan važan simbol: ukidanje državne ustanove koja je bila uzor i mnogima izvan Njemačke. Bila je uzor svim europskim zemljama koje su se 1989. oslobodile komunističke represije.

Demoni STASI-ja su izvučeni na svjetlo dana

Ustanova za spise STASI-ja je postala mjesto na koje su dolazili političari i znanstvenici iz cijelog svijeta, iz zemalja u kojima je nekoć vladala tama diktature. Posjetitelji iz latinsko-američkih, afričkih i azijskih zemalja htjeli su nešto naučiti od njemačkog suočavanja s prošlošću. Njihovi učitelji su bili i bit će još do ljeta 2021. bivši borci za ljudska prava u bivšem DDR-u. Povjerenici za spise STASI-ja koje je birao parlament i koji su imali više od demokratske legitimacije: ugled, priznanje i zadovoljštinu – i moć nad demonima prošlosti.

Sve to će ubuduće nedostajati, jer će spisi STASI-ja, istina, ostati dostupni, ali ukidanjem ustanove će izgubiti važnost koja se vidjela i na međunarodnoj razini. A u svijetu u kojem i dalje milijarde ljudi pate pod diktaturama samostalna ustanova za spise STASI-ja je važnija nego ikada. To je misao koja mi nije pala na pamet 2016. kad je jedna komisija stručnjaka preporučila integraciju spisa STASI-ja u Savezni arhiv. Ja sam, dakle, promijenio mišljenje.

Povjerenik za žrtve SED-a trebao je biti imenovan puno ranije

Gubitak značenja trebao bi donekle biti kompenziran time što će umjesto saveznog povjerenika za spise STASI-ja biti u parlamentu izabran savezni povjerenik za žrtve SED-ove diktature. To je možda dobro zamišljeno, ali nije više od slabe utjehe. I prije svega, to dolazi prekasno. Jer, brojne žrtve SED-a su 30 godina nakon mirne revolucije već odavno umrle.

Video: Kakva je budućnost umirovljenika u Hrvatskoj? Do 2030. svaki četvrti stanovnik će imati više od 65 godina.