Njemačka: Hrvatski navijači i šminkeri

SUBOTA 10. 6.
Stjepan Mesić i novinari lešinari
Kad su se  ono na početku prvog mandata Stjepana Mesića novine utrkivale koje će prve objaviti transkripte razgovora predsjednika Tuđmana i koje će dobiti najsenzacionalnije štivo, a Mesić pak birao kome će što dati, to nije bila utrka za profitom. Dobivajući i objavljujući te transkripte, novinari su ostvarivali svoju “društvenu ulogu”. A kako Mesić upravo reče na kongresu novinara mediteranskih zemalja, njima se često “odriče njihova društvena uoga” te su “najamna radna snaga”, te se “nad novinarstvom nadvila  sablast profita” kojemu  cilj “nije istina, nego zarada vlasnika”, te vlasnici od novinara traže samo skandale, devijantne pojave, razvode, pljačke, razbojstva... Što je  više senzacija i crnila, ti “lešinari”,  kako ih je nazvao, “od svojih gazda dobivaju to veću nagradu”. A to nije “u funkciji građenja demokracije”, zaključuje Mesić. Ovoj blistavoj analizi treba dodati: do senzacija “lešinarima” i nije lako doći, treba truda i vještina s kojima se dolazi do informacija. Senzacije pak koje je Mesić lešinarski htio plasirati do javnosti su lako  dolazile, a zbog  objavljivanja onih koje je htio skriti išlo se i u lešinarski Haag.

NEDJELJA 11. 6.
Mrtvi krivci i živi anđeli
Premda je bio odani vojnik i marljivi povjesničar jugoslavenskog komunizma, akademik Dušan Bilandžić ušetao se u demokraciju kao u frak koji kao da je za njega stvoren. Nevin izišavši iz komunizma, evo ga opet nevina kako izlazi i iz “Tuđmanova režima” – objavljuje memoare “Povijest izbliza” u kojima optužuje Tuđmana zbog podjele Bosne i Hercegovine. Premda je, Tuđmanu odan kao i Titu, bio u hrvatskom timu koji je sa srpskim o tome pregovarao, sebe iskupljuje uvjeravajući da je u taj tim ušao kako bi pregovore opstruirao. Jednako je radio i u komunizmu i u tuđmanizmu – dok je Tito bio živ, tresla se Jugoslavija od Bilandžićevih sukoba s Titom, dok je Tuđman bio živ, tresla se Hrvatska od Bilandžićevih sukoba s Tuđmanom. U stilu: njegovo DANAS kad mu zatreba herojski štapom udara po mrtvom JUČER. Svoju privrženost pobjednicima naknadno, već prema prigodi, preinačuje u znanstveni megdan s njihovim grobovima. To pak njegovi istomišljenici zovu “povijesno točnim procjenama”. Nije Hitler poražen zato što je poražen, nego zato što je to Bilandžić genijalno procijenio. A točna mu je i procjena da se, nakon Tita i Tuđmana, treba u memoarima prikloniti Mesiću s kojim ne dijeli Bosnu, nego Hrvatsku – na mrtve krivce i žive anđele.

PONEDJELJAK 12. 6.
Kakav program katoličke televizije
Biskupi su navijestili mogućnost pokretanja katoličke televizije, ali Crkva nema novaca pa se obraća “financijski sposobnim građanima”. Tragom te najave novinari su pohrlili velikim vjernicima, političarima i tajkunima Radimiru Čačiću, Stipi Gabriću Jambu i Željku Kerumu. S manje ili više žara sva trojica su poduprla zamisao. Kako i ne bi! Jer, ne zna se po čemu su oni bogatiji – po lovi koju su natukli svojim poslovima ili po aferama koje su te poslove pratile. A što uspješnije uklanja sjene s našega morala od Božje  milosti koju zaslužimo materijalno pomažući Crkvi! Pa kad su se već novinari o toj pomoći raspitivali kod Keruma, Jamba i Čačića, treba učiniti idući korak i razmišljati o programu katoličke televizije, čija bi, na primjer, estradna vertikala, u skladu s mogućim financijerima, mogla biti popularna Severina. Informativni program punile bi ubojite Bozanićeve poslanice, koje uzoriti sriče navečer protiv vlasti s kojom se sutra ujutro slika na svečanom primanju. U jednom kutu ekrana svoj bi talk show imao don Živko Kustić, u drugom kutu istodobno don Ivan Grubišić, a u sredini ekrana din-don Tonči Trste-njak. Tako bismo dobili ono što – već imamo.

UTORAK 13. 6.
Engleski - jezik bezdušnosti
Učenici su pokazali više znanja iz engleskoga nego iz hrvatskoga – kažu rezultati nacionalnih ispita u srednjim školama. Što reći nego – cool! Jer, već ima cijelih rečenica u kojima se hrvatski ne razaznaje od engleskog. Od čega si bed? Daj se skuliraj! U takvom jeziku stradavaju i hrvatski i engleski, njime se ne prenose nikakvi osjećaji ili misli, niti ima neko značenje, on je gola pomodarska afektacija, identificiranje s engleskim kao svjetskom moći, planetarnim znakom. Dapače, posve je svejedno hoće li u takvoj afektaciji biti zadržane hrvatske riječi ili će biti zamijenjene engleskima. U Hrvatskoj je sramota ne znati engleski, u Velikoj Britaniji ili SAD-u nije sramota ne znati neki strani jezik. Tako bit sporazumijevanja nije u jeziku kao Božjem daru, nego u dominaciji. Kao dominantan, engleski se, naravno, nastoji nametnuti i u Hrvatskoj, ali njegova dominacija nikad ne može prijeći onu nacionalnu granicu iza koje bi materinski jezik mogao izgubiti svoje materinstvo. Kriterij te dominacije i nije jezik, nego dolar, tenk, rock, mediji, internet, jednom riječju – bezdušnost. Utoliko se najboljim engleskim danas govori u Iraku.

SRIJEDA 14. 6.
Kolumbovo zlato i Bushova nafta
Koja perverzija! Američki predsjednik Bush iznenada posjećuje Irak. Televizijski izvještaj, u kojem se sve lijepo vidi, kaže da Bush u bivšoj Sadamovoj palači dočekuje iračkog premijera. Vrhunac je političke perverzije činjenica da je u toj palači sada američko veleposlanstvo. Ali je iznad tog vrhunca još jedan – irački premijer nije ni znao da Bush dolazi! Okupirati jednu zemlju pod lažnom izlikom da proizvodi oružje za masovno uništenje, napasti je bez ijednog pravnog uporišta u nekoj odluci Ujedinjenih naroda, svrgnuti njezina vladara, uhititi ga i suditi mu, u njegovu palaču smjestiti svoje veleposlanstvo, u tom veleposlanstvu izvrgnuti ruglu i poniženju njezina novog navodnog vladara – je li što slično povijest zapamtila? Kad je Kolumbo otkrio Ameriku, španjolsku je kraljicu htio zasuti zlatom, ali zlata nije bilo ni izdaleka onoliko koliko ga se očekivalo. Nedostatak zlata donekle je nadoknađivao hvatanjem i slanjem Indijanaca u Europu gdje su prodavani kao robovi. Bez obzira na to kako se mogu uspoređivati zlatni motivi Kolumbova i naftni motivi Bushova pohoda, moral im je isti – isti je odnos Kolumba prema Indijancima i Busha prema Iračanima. Ili – uvijek ista Amerika.

ČETVRTAK 15. 6.
Navijači i šminkeri u Njemačkoj
Pitaju me hoću li ići na koju utakmicu u Njemačku. Da sam mlađi i luđi, možda bih išao, poput onih tisuća koje su navijanjem oduševile svijet. Ali nipošto ne bih išao poput ovih šminkera koji i ne idu radi utakmice, nego radi sebe – da potvrde svoj elitni položaj kao što ga potvrđuju mnogočime drugim. Oni nemaju auto, nego auto s markom. Ne puše cigarete, nego cigarete s markom. Ne druže se s ljudima, nego s njihovim statusima. Njihova djeca ne idu u školu, nego u privatnu školu. Oni ne nose odjeću, nego se odijevaju “kod ovoga ili onoga”. Oni ne jedu hranu, nego jedu ime restorana u kojem jedu. Oni ne ševe svoje ljubavnice, nego sliku o sebi uz koju mora biti i ljubavnica. Oni se ne smiju na riječi sugovornika zato što su duhovite, nego zato što svojim smijehom moraju pokazati da su duhovite. Oni ne daruju ljude, nego darovima signaliziraju svoja očekivanja od njih. Oni uvijek moraju imati nekoga iznad sebe da bi slađe zlostavljali ljude ispod sebe. Oni i ne umiru zato da umru, nego da im na pokop dođu oni s kojima im je spontanost bila mrtva cijeli život. Oni i ne idu na utakmice u Njemačku da plješću, viču i navijaju onako urnebesno, nego plješću odmjereno – oni zapravo ne plješću nogometašima, nego svojoj nazočnosti na utakmici.

PETAK 16. 6.
“Pliva” tamni - Željko Čović sja
Što smo mi, nestručni građani, posljednjih mjeseci, tjedana i dana mogli misliti o “Plivi”? Kome bi je bilo bolje prodati – islandskom “Actavisu” ili američkom “Barru”? Kad na to pitanje ne znamo stručno odgovoriti, znamo barem ovo. “Pliva” je nekad bila sto posto hrvatska. Sada je u većinskom stranom vlasništvu, kontrolni paket dionica prodala je još Račanova vlada. Zatim, u “Plivi” radi mnogo manje radnika nego prije, iz nje u državni proračun ide mnogo manje novca nego prije. Ali sve to vrijeme predsjednik njezine uprave Željko Čović ne prestaje biti medijska zvijezda koja je svojedobno zasjala i kao menadžer godine. Sad je postao i međunarodna zvijezda, o njemu kao čovjeku odluke pri prodaji “Plive” piše glasoviti “Financial Times”. Mi nestručni građani, zadivljeni tim sjajem “Plive” i njezina direktora, moramo ovako misliti: nije važno što je “Pliva” nekad bila jača, veća i hrvatska, nego je važno što je “Pliva” sada slabija, manja i strana. To nije logično, ali moramo se učiti da je nelogičnost naša nacionalna sudbina te da treba slaviti junake te nelogičnosti kakav je Čović.