Njemački vojskovođa koji nije bio optužen niti osuđen za ratni zločin

General njemačkog Wehrmachta Heinz Guderian, kojemu je posvećen najnoviji poseban broj VP-a, bio je izdanak prave pruske vojničke obitelji koja je Kraljevini Pruskoj dala tri generala te jednog general-feldmaršala – Hansa von Lehwaldta. Riječ je o jednom od najpoznatijih njemačkih vojskovođa Drugoga svjetskog rata koji je prošao sva glavna ratišta u ratu, od aneksije Austrije, Sudeta, Češke, pa pohode na Zapad i na SSSR, a kasnije je bio i glavni njemački zapovjednik za oklopne postrojbe u cijelome Wehrmachtu, kao i u vrhu stožera njemačke vojske na samom kraju rata. Ali bio je i jedan od rijetkih visokopozicioniranih časnika Wehrmachta koji nije dobio čin feldmaršala, a i koji pred savezničkim sudom nakon rata nije optužen niti osuđen za neki ratni zločin.

Guderian je posebno važan u vojnoj povijesti jer je cijelu svoju vojničku karijeru posvetio ulozi motoriziranih i posebno oklopnih postrojbi u ratnim operacijama. No često je nailazio na nerazumijevanje kod mnogih krutih i izrazito konzervativnih časnika Wehrmachta. Ti su otpori utjecali i na ishode pojedinih ratnih operacija. Kako se u njemačkoj vojsci prije Drugoga svjetskog rata našao na „tehničkom polju“ i zaključio da se sam mora pokušati u njemu snaći, najkorisnije je za njega bilo bavljenje pitanjima motoriziranog prijevoza postrojbi. Bavljenje navedenim pitanjem te organizacija jedne male praktične vježbe dovelo je do toga da je Guderian prvi put sam shvatio mogućnosti uporabe motoriziranih postrojbi.
Guderian je počeo oblikovati svoj stav te je napisao: „Prvi svjetski rat dao je čitav niz primjera motoriziranog prijevoza postrojbi, ali su sva navedena prevoženja postrojbi uvijek vršena iza čvrsto stabiliziranih bojišta. Nikada ona nisu vršena u pokretnom ratu i u neposrednoj blizini protivnika. Da će neki budući rat otpočeti s jako utvrđenim bojištima, za neutvrđenu Njemačku je bilo nevjerojatno. Mi smo morali računati s pokretnom obranom u ratu“. Problem motoriziranog prebacivanja postrojbi ubrzo je otvorio pitanje osiguranja takvih pokreta, a to se moglo uspješno ostvariti, prema Guderianu, samo uporabom oklopnih vozila. Zatim je i sam počeo tražiti primjere i iskustva iz uporabe oklopnih postrojbi. U ovom svom „traženju“ Guderian je naišao na mladog poručnika Volkheima. On je svojim skromnim iskustvom s malim njemačkim tenkovskim postrojbama i prikupljenim podacima o većoj djelatnosti protivničkih oklopnih snaga bio veoma koristan Guderianu. Preko njega je došao i do skromne literature i počeo proučavati postavljeni problem. Ubrzo je shvatio da su najviše iskustva u uporabi oklopništva imali Englezi te je počeo sustavno nabavljati njihovu literaturu i „učiti“.

Glavni izvori bile su knjige i članci Fullera, Liddell-Harta i Martela, koji su pobudili Guderianov veliki interes i obogatili njegovo razmišljanje. Guderian je odmah shvatio da su ovi dalekovidni vojnici već tada tražili da tenk bude nešto više osim „pomoćnog“ oružja pješaštva. Čitajući navedene autore shvatio je kako je u bitci kod Cambrea izvršena koncentracija tenkova. Osim toga, Liddell-Hart je bio taj koji je isticao uporabu tenkovskih snaga za „dalekometne udare“ i za njihovo djelovanje protiv protivničkih komunikacija. On je također predložio tip oklopne divizije kombinirajući tenkove i oklopno pješaštvo. Duboko impresioniran ovim idejama, Guderian je pokušao naći praktični smisao njihove primjene u njemačkoj vojsci. Kako se navedenom problematikom u njemačkoj vojsci nitko nije bavio, Guderian je ubrzo dobio naziv stručnjaka. Ovome shvaćanju svakako su doprinijeli i Guderianovi članci koje ja povremeno objavljivao u „Vojnom tjedniku“ (Militär-Wochenblatt), a sam urednik, general-bojnik von Altrock stalno ga je poticao na pisanje. Pisanje za navedeni vojni časopis dovelo je Guderiana u kontakt s Austrijancem, Fritzom Heigelom, piscem „Tenkovskog podsjetnika“, s kojim je nastavio raspravu oko taktike oklopnih postrojbi. Guderian je 1937. objavio knjigu „Pozor! Tenkovi!“ (Achtung! Panzer!) u kojoj je opisao razvoj oklopnih postrojbi te iznio temeljne ideje na kojima je trebalo izgrađivati njemačke oklopne snage. Guderian je želio svoje ideje učiniti pristupačnim jednom širem krugu ljudi nego što je to bilo moguće samo službenim putem. Ubrzo nakon toga, objavljen je Guderianov članak u službenom časopisu Udruge njemačkih časnika (Zeitschrift des Reichsverbandes Deutscher Offiziere) iz listopada 1937. godine u kojem je sumirao sve temeljne ideje oko ustroja oklopnih postrojbi.

O svemu tome čitajte u ovom posebnom broju VP-a! U svemu valja dodati i zanimljivu činjenicu o Guderianovom starijem sinu. Naime, Heinz-Günther Guderian bio je krajem Drugoga svjetskog rata prvi glavnostožerni njemački časnik (načelnik stožera) 116. oklopne divizije i kraj rata dočekao je u činu potpukovnika, a tijekom rata odlikovan je Viteškim križem za hrabrost. Kao i mnogi drugi neokaljani, profesionalni časnici Wehrmachta, i on je nakon ustrojavanja Bundeswehra Zapadne Njemačke primljen u njega te je, između ostaloga, bio i zapovjednik oklopnog zdruga. Vrhunac karijere doživio je promaknućem u čin general-bojnika i imenovanjem za Nadzornika oklopnih postrojbi Bundeswehra, a istu je funkciju obnašao i u NATO savezu.

Na 132 stranice o jednom od najpoznatijih vojskovođa Drugoga svjetskog rata za samo 29,90 kuna na svim kioscima od petka, 25.7.!