Prije mjesec dana navršio sam trideset godina i naivno se uvjerio da sam odrastao. Sada bih volio da sam trideset godina stariji i da posjedujem iskustvo življenja u vremenima katastrofa.
Prije manje od mjesec dana moj je svijet bio neobično širok, putovanja su bila isplanirana, rezidencijalni programi ugovoreni, dopisi o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja potpisani i poslani. U tom vremenu, uredniku ovih stranica poslao sam popis tema kojima bih se bavio. One sada nemaju nikakvog smisla, pripadaju svijetu od prije, onom bez potresa, pandemija i ostalih sitnih apokalipsa. Prije tri tjedna, imao sam premijeru u Stuttgartu i, sada, nezamisliv privilegij prigovaranja. Tada je korona još uvijek bila trica i pošalica. I jedina promjena se očitovala u pranju ruku koji su sada bila temeljiti kao iz serije “Uvod u anatomiju”.
VIDEO: Kako pravilno oprati ruke i zaštititi se od virusne i bakterijske infekcije?
Zadnjih mjesec dana, točno od mog rođendana do danas, moj svijet se počeo sužavati. Prvo su otpala neka neophodna putovanja. Nisam sjeo u vlak za Berlin, nego se vratio u Zagreb. Sako koji sam ostavio u koferu prijatelja iz Beograda nije pokupljen jer su dogovorena putovanja za Ljubljanu i Beograd nekako prešutno odgođena. Ostao mi je Zagreb. No i Zagreb se počeo sužavati, kafići, ulice i police prazniti. Odgođene su kave s mojom prijateljicom Mirnom, odgođene nedjelje kod Katarine, odgođene su premijere, zadnja, putna pića u omiljenom kafiću, šetnje i, konačno, svi poznanici. Ukinuti su i neki donedavni problemi, poslati poruku simpatičnom momku, rokovi, a uskoro, nadam se, i nerazumne cijene stanarina. U manje od mjesec dana, svijet koji sam živio se smanjio i sveo na stan, čekanje u redu dućana, dugih telefonskih poziva, jednog potresa i blagog očajavanja.
2.
U ovoj izvanrednoj situaciji, obrat je bio neočekivan. Nije stalo vrijeme, već prostor. Uviđam kako svijet koji smo živjeli nije bio ništa brži, nego samo puno širi. Nisu se samo ljudi slobodno kretali, već i stvari, sadržaji, utjecaji. Taj prostor kojim je nekada vladao masovni turizam, globalni kapitalizam i gotovo cijeli javni prostor sada osvaja globalna epidemija. Osjetio sam to i sam, prvo sam odbio intervju u povodu nagrade koju sam dobio. Nije mi se učinilo prikladnim. Nedugo zatim, ignorirao sam poziv da dam izjavu o tome što čitam u danima samoizolacije. Opravdao sam se apatijom. Istina je bila da nisam ništa čitao i nisam ništa gledao, nisam rastao u svom potencijalu, a vibriranje u sadašnjem trenutku bilo mi je nepodnošljivo. Usklađivanje vibracija s mojim prijateljima i obiteljima pokazalo se izazovnim. Trebalo mi je više od tjedan dana da se negdje pomirim s time da se ništa od ove situacije neće pokazati korisnim. Sve sam znao otprije.
Priroda je nepredvidiva i ne možemo je potpuno ovladati. Godinama smo živjeli u privilegiju osjećaja kontrole. Uvjerili smo se da je to status quo. Iznenadilo me da u vremenima krize tu i tamo nekontrolirano zaplačem. Ne hvatam se ruskih klasika, francuskih filozofa i tečajeva šivanja. Tuga proizlazi iz činjenice da će ovo, kao i kod svake katastrofe, biti izgubljeni životi i vrijeme, bez opravdanja. Potres koji je nedavno pretrpio Zagreb tu mi je tezu samo dodatno apostrofirao. I, priznajem, posve sam nespreman na ovu situaciju. Filmovi i serije katastrofe pripremili su nas na drugo. Baš kao i svijet zadnjih nekoliko desetljeća, mi smo naučeni da se u teškim vremenima treba brinuti za sebe, pripremljeni smo na borbu kao reality showu “Survivor”. To smo mogli vidjeti u prvom valu panike kada se kupovalo najpotrebnije u nepotrebnim količinama. Vjerujem da je to bio refleks, jednostavno smo se na to pripremali.
Problem s ovom pandemijom je što su naši životi promijenjeni ne toliko radi očuvanja sebe, koliko radi zaštite drugih. Svaka od ovih mjera se više temelji na solidarnosti nego na opstanku. Jer za jednog blaga prehlada za drugog može postati smrtonosni udarac. I iako je ljudska vrsta, kao i svaka druga u ekosustavu, već programirana za preživljavanje, pitanje je koliko je spremna i na solidarnost. U ovom slučaju, bili smo spremni promijeniti živote kako bismo pomogli zaštititi one najugroženije (i omogućiti im liječenje). I zbog toga se nadam da ćemo nakon ove situacije napraviti anomaliju u uzorku povijesti koja nas uči da nakon groznih vremena dolaze još gora.
3.
Ma da, u pravu ste, nije vrijeme za pametovanje. Ionako su nam dani ispunjeni terminima koje jedva da razumijemo, eksponencijalni rast, reagens, restriktivne mjere, trenutačno neuseljivo, propusnica, red za kruh… S obzirom na to da je trenutačna kriza suzila i teme o kojima bih mogao pisati, a ostalo je još nešto znakova, dopustit ću si, napokon oslobođen cinizma, umjesto zaključka nekoliko savjeta. Sada je dobar trenutak osvijestiti što sve možete, popis stvari koje morate prilično je evidentan. Ako nekome možete pomoći, sada je pravi trenutak. Smanjite stanarine, sada nam ionako treba manje, a mnogi će i imati puno manje.
Ako trebate pomoć, bilo oko namirnica bilo razdvajanja od nasilnog partnera, sada možete. Već je u zgradi netko mlađi i snažniji, pomoć je spremna od raznih inicijativa i institucija. Ako možete nasmijati jednu osobu, sada je dobro vrijeme za to. Ako vam se netko sviđa, pošaljite poruku. Konkurencija je puno manja. Možda su se dotičnoj osobi prioriteti malo posložili. Ako ste roditelj, smanjite slanje videa i lažnih vijesti svojoj djeci. Dovoljno su vaše milenijalske pahuljice traumatizirane. Filmove možete birati po ljepoti glavnih glumaca i glumica. Zaboli vas. Održite koncert u dnevnoj sobi. Koliko možete, proglasite borbu protiv apatije. Samo tisuću mrtvih nije rečenica koju treba olako izgovarati. I uzimajte koliko god pauza trebate za potpuni slom živaca.
Sljedeći tjedni i mjeseci bit će zasigurno izazovni. Treba ostati realan. Treba proglasiti veliki uspjeh svaku večer koju možemo nazdraviti sa svi smo, zapravo, u redu. A ako ništa od toga ne možete, ako ne možete nekome pomoći i olakšati, onda svakodnevno probajte ne otežati. Svaku sjekiru ćemo lako iskopati kada ovo prođe. A do tada, ostanimo nježni prema sebi i drugima.