Je li Noam Chomsky svojom posljednjom knjigom “Tko vlada svijetom?” zakasnio za događajima? Jer, dok on piše o američkoj vanjskoj politici na kakvu smo navikli još od Vijetnama i Kube i dok beskompromisno kritizira Bushev rat u Iraku ili Obaminu podršku oporbi u krvavom sirijskom sukobu, pojavio se Donald Trump, američki predsjednik koji bi prijateljevao s Putinom i koji Bashara al-Assada naziva hrabrim čovjekom.
Tko god je čitao Chomskog, zna da on dobar dio svog života piše novu povijest američke vanjske politike. Njegova povijest Sjedinjenih Država uvijek je bila radikalno drukčija od onoga što smo učili u školi ili čuli na vijestima. Njegova Amerika nije prosvjetiteljska demokratska luč ili dobrodušni svjetski policajac, ona je nesmiljena svjetska sila koja ne preže ni od mučenja, terorizma i ratova kako bi ostvarila svoje interese. Kubanska kriza, američki državni terorizam u Južnoj Americi, stravičan masakr u Indoneziji i Vijetnamu, ratovi u Libiji, Afganistanu, Iraku i Siriji... samo su neke od američkih vojnih intervencija po svijetu koje Chomsky analizira, bogato citirajući razne dostupne izvore i istraživanja, dokazujući kako su Sjedinjene Države pod ideološkim plaštom navodnog izvoza demokracije zapravo uvijek beskrupulozno provodile svoje interese. Chomsky se poziva na Monroeovu doktrinu iz 1823. kad su Sjedinjene Države objavile nakanu da ostvare dominaciju u zapadnoj hemisferi. I na Clintonovu doktrinu prema kojoj SAD ima pravo pribjeći „jednostranoj primjeni vojne sile“, čak i osigurati „nesmetan pristup ključnim tržištima, opskrbi energentima i strateškim izvorima“. Chomsky je kritičar krupnog kapitala kao i sprege korporativnog kapitalizma i političkog establišmenta. On piše o tome kako su se republikanci, ali i demokrati otuđili od izborne baze, kako prosječni građani za razliku od ekonomskih elita imaju vrlo malo utjecaja na politiku američke vlade, kao što je slučaj i sa stanovništvom u drugim najmoćnijim zemljama svijeta, “gospodarima svemira”. Sve su to stare teze ljevičara Noama Chomskog od kojih su se neke odjednom našle u ustima republikanskog kandidata Donalda Trumpa u lanjskoj američkoj predsjedničkoj kampanji.
“Proizlazi da se Chomsky i Trump u mnogo čemu slažu, što se, naravno, ne bi svidjelo ni jednom ni drugom”, komentira Noama Chomskog politički analitičar Žarko Puhovski. On ocjenjuje kako je Chomsky zbog tog podudaranja s Trumpovim predizbornim pokličima zakasnio s knjigom. No, je li doista tako? Ili je samo dočekao da neke njegove ideje napokon prepoznaju u mainstream politici (što, naravno, ne jamči da će biti i provedene), ali sa sasvim neočekivanog, republikanskog pola i od sasvim neočekivanog političara-amatera, građevinskog poduzetnika i pretjerano talentiranog populista? Donald Trump u svojoj je izbornoj kampanji izgovarao socijalističke slogane; “prezreni su dobili svoj glas”, što je rečenica iz proleterske himne, Internacionale. Govorio je o pobjedi nad washingtonskom političkom elitom. I kad je riječ o geopolitici, dijelom se podudario s Chomskim. “Trump podržava tezu Noama Chomskog o Bliskom istoku”, ističe Puhovski. U Trumpovoj viziji svijeta, prema njegovu web-siteu u kampanji, Sjedinjene Države prestat će ohrabrivati političke reforme namijenjene rušenju autoritarnih režima. Trump stavlja stabilnost ispred demokratskih vrijednosti. Možda je i njegova najava preispitivanja uloge NATO-a, koja je preplašila europske zemlje uključujući i Hrvatsku, u skladu s onim što Chomsky piše o širenju NATO-a na istok nakon pada Berlinskog zida kao i razlozima koji su naveli ruskog predsjednika Vladimira Putina na okupiranje istoka Ukrajine. Ipak, naravno da ideje i istraživanja Noama Chomskog ne možemo poistovjetiti s Trumpovim podilaženjem dijelu američkih birača. Nakon njegove pobjede koja baca novo svjetlo na Ameriku, ali i razotkriva razočaranost velikog dijela američkog biračkog tijela političkom kastom, pa i demokratskim institucijama, Chomsky je samo još uvjerljiviji, još stvarniji u svojoj kritici i svakako ga treba čitati – zbog sad već hitne potrebe da shvatimo što se to događa sa SAD-om i kakve to posljedice može imati na cijeli svijet.
“Chomsky u raskrinkavanju američke politike ide do kraja. Radi nešto što drugi ne rade, otkriva i analizira dostupne dokumente i ukazuje na probleme. Uvijek su u povijesti postojali ljudi koji su ukazivali na probleme, poput Gotovca u Hrvatskoj”, kaže urednik Kristijan Vujičić. Slaven Letica uspoređuje pak Chomskog s Predragom Matvejevićem ističući da je pozicija “unutarnjeg disidenta” uvijek poticajna. S njegovim se temeljnim tezama ipak ne slaže. Ne slaže se s tvrdnjom Noama Chomskog da je SAD najveća teroristička država kao ni s tezom da SAD uništava demokratski deficit. Naprotiv, prema njemu, SAD uništava demokratski suficit preko doktrine političke korektnosti koja onemogućava izražavanje iskrenog mišljenja. “Da nije bilo politike lijevih američkih administracija, od Clintona do Obame, rat u Bosni ne bi se zaustavio”, nastavlja Letica. Chomsky mu neizravno odgovara: na Balkanu 90-ih, kao i u Siriji i mnogim drugim unesrećenim zemljama, nije se tražilo diplomatsko rješenje prije izbijanja rata.
Nit hegemonije
U knjizi, prevedenoj kod nas u izdanju Naklade Ljevak, Chomsky propituje niz intrigantnih tema i kontroverznih povijesnih događaja – mučenje koje je SAD provodio i dalje provodi, američki teroristički rat vođen protiv Kube prije nego što je izbila kubanska kriza, stvarne razloge nepostizanja sporazuma između Izraela i Palestine, navodnu iransku prijetnju, ekstremnu opasnost od nuklearnog rata i uništenje klime. Chomsky u istom poglavlju prolazi od Salvadora do ruske granice ili od pitanja nacionalne sigurnost do pitanja američke sirotinje, ali cijeli tekst veže ista crvena nit – nit hegemonije američkih političkih, ekonomskih i financijskih elita. Odgovor Noama Chomskog na pitanje iz naslova knjige – tko vlada svijetom – nije jednoznačan. Za njega nema sumnje da su najveći svjetski hegemon Sjedinjene Države, unatoč tome što njihova snaga slabi još od kraja Drugog svjetskog rata, unatoč strahu od ruskog medvjeda koji se budi, unatoč nabujaloj gospodarskoj snazi Kine, ali odgovor su i korporacije i bankarski sustav. Jednom riječju, novac. Puhovski zamjera Chomskom pristup, kako kaže, tipičan za marksističku ljevicu prema kojoj sve pokreće logika novca. “U tome, naravno, ima jako puno istine, ali ne i cijela istina”, kaže Puhovski dodajući da se mnogo toga radi zbog moći. “Putin je izgubio stotine milijardi zbog Krima i Ukrajine, ali učinio je to da bi nešto nametnuo. Bush je znao da nema opravdanja za napad na Irak, zbog rata u Iraku nije profitirao čak ni naftni lobi, ali je ipak pokrenuo rat u Iraku. S druge strane, kad su profitirali naftni lobiji, jačala je Rusija, što američka politika nije mogla dopustiti. Pogrešno je bilo koji pojedinačni politički potez tumačiti isključivo kao posljedicu igre kapitala”, ističe Puhovski.
Kennedy je američki predsjednik koji je sustavno vodio teroristički rat protiv Castrove Kube, u kojem su stradale stotine civila prije nego što je izbila raketna kriza
No Chomsky itekako piše i o igrama moći. John F. Kennedy nije šarmantni mirotvorac koji je nadmudrio smiješnog, ali opasnog Hruščova kad je s Kube naumio ugroziti Ameriku i cijeli svijet. Kennedy je američki predsjednik koji je sustavno vodio teroristički rat protiv Castrove Kube, u kojem su stradale stotine civila prije nego što je izbila raketna kriza. Zašto je to učinio? Želio je zatrti svaku iskru potencijalnog širenja socijalističkih i komunističkih ideja s istočne hemisfere u srednju i južnu Ameriku. Naravno, točno je da su Sovjeti pokušali postaviti nuklearne rakete na Kubi, ali točno je da su Amerikanci i prije toga imali nuklearne projektile stacionirane u Turskoj, na samoj granici sa SSSR-om. Kao što je točno da je NATO danas na samim ruskim granicama, dok je suprotno – da se Rusija makar i malo vojno približi američkim granicama – posve nezamislivo. Chomsky, naravno, ne zagovara rusku intervenciju u Ukrajini, ali ističe koliko je neozbiljno očekivati da će Rusi mirno promatrati kako NATO ulazi u zemlju pozicioniranu uz sami meki ruski trbuh. Desetljećima ranije, piše on, pregaženo je obećanje Gorbačovu da se NATO neće širiti dalje na istok u zamjenu za to što je dopustio ujedinjenje Njemačke i njezino članstvo u NATO-u. Širenje na istočnu Njemačku počelo je odmah. Obrazloženje Washingtona bilo je cinično: ta radilo se samo o džentlmenskom dogovoru bez pravne snage. “Danas se svijet suočava s velikom krizom koja je dobrim dijelom plod te politike”, smatra Chomsky objašnjavajući kako je ulog velik kao i u slučaju Kine i seže sve do pitanjâ preživljavanja. Dokazujući da je američko nasilje po svijetu neusporedivo s nasiljem koje provodi ijedna druga zemlja, pa i Rusija, Chomsky navodi kako je nezamislivo da, primjerice, moskovska Pravda izvijesti o istraživanju KGB-a o terorističkim operacijama Kremlja širom svijeta, sa zaključkom da su nažalost uspjesi bili rijetki.
“U zapadnjačkoj političkoj kulturi smatra se posve prirodnim i prikladnim da ‘predvodnik slobodnog svijeta’ bude nasilna teroristička zemlja koja otvoreno govori o tome koliko je nadmoćna na području takvih zločina”, oštro zasijeca Chomsky u trula mjesta američke vanjske politike dodajući kako je, eto, posve prirodno i prikladno da Baracka Obamu, dobitnika Nobelove nagrade za mir, zabrinjava jedino pitanje kako takve akcije provoditi još učinkovitije.
Moskovska šutnja
Moskovska šutnja zacijelo ne znači da Rusi ne provode terorističke akcije po svijetu ili da je kamufliranje državnih vanjskopolitičkih poteza bolje od tipične američke otvorenosti, ali ipak je zaprepašćujuća uvjerenost Amerikanaca u ispravnost njihove nasilne politike. Upravo je to ono što Amerika treba promijeniti, slaže se Puhovski s glavnom tezom Noama Chomskog o licemjernoj brizi SAD-a za vlastite interese pod krinkom izvoza demokracije. “Amerika mora odustati od dogmatskog interpretiranja moralnih vrijednosti”, kaže on. Chomsky dokazuje ne samo koliko je rat protiv terorizma, koji je isprovociran rušenjem Blizanaca otpočeo George W. Bush, odnio američkih života, nego i da je taj rat SAD koštao toliko silan novac da se ostvarilo Bin Ladenovo proročanstvo prema kojemu će Al-Qa’ida natjerati SAD da se financijski iscrpi. Chomsky piše i kako je taj rat isprovocirao neslućeno jačanje islamskog fundamentalizma i terorizma koje je dovelo do stvaranja Islamske države i razbuktavanja krvavog rata u Siriji. U dvanaest godina u Pakistanu, Afganistanu i Iraku ubio je 1,3 milijuna ljudi, a 98 posto žrtava palo je tek nakon što su se stranci umiješali u domaće sukobe. Čak i da je doista riječ o izvozu demokracije, koliko taj izvoz vrijedi? Vrijedi li demokracija koliko i ljudski životi izgubljeni u nametnutim ratovima? Preostaje vidjeti hoće li Trump doista nešto promijeniti u američkoj vanjskopolitičkoj doktrini. Za početak, bilo bi lijepo kad bi manje ratovao.
I kad bi se poklopio s Chomskim u procjeni da je nuklearna opasnost danas veća nego u doba hladnog rata i započeo nuklearno razoružavanje. Bilo bi lijepo i kad bi povukao svoje odustajanje od pariškog sporazuma o spašavanju klime, što je prema Chomskom druga najveća prijetnja opstanku čovječanstva. No sve je to nažalost malo vjerojatno. Ljevičarske ideje iz Trumpovih usta uglavnom su namijenjene za američku unutarnjopolitičku upotrebu, a približavanje Putinu vjerojatno je srednjoročni plan za obračun s Kinom. Odustane li ipak SAD od doktrine jednostranog korištenja vojne moći radi pogodovanja vlastitim ekonomskim interesima pod krinkom skrbi o demokraciji, bit će to čudo za koje je zaslužan i Noam Chomsky.
>> Chomsky: Naravno da je JNA priskočila u pomoć srpskoj manjini
>> Chomsky: Napad SAD-a na Siriju bez odobrenja UN-a ratni je zločin