Nogomet je Hrvate 'vraćao u život' u vrijeme najvećih depresija i ugroza

UTORAK, 13. SVIBNJA

Domalo je Svjetsko nogometno prvenstvo, koje bi za nas moglo biti vrlo važno, a danas je 13. svibnja, obljetnica neodigrane utakmice Dinamo-Crvena Zvezda u Zagrebu, pa je prigoda za nekoliko prisjećanja. Kao i mnoge druge u svijetu, i Hrvatska je zemlja nogometa. Ali ne samo zato što je ta igra “najvažnija sporedna stvar”. Ona može imati i glavnu ulogu u životu nacije, kao što je tri puta posljednjih desetljeća imala u Hrvatskoj. Prvi put bilo je to 1982. godine kad je zagrebački “Dinamo”, kojemu je to praktički bilo zabranjeno, osvojio prvo mjesto u državi. Navijanje i za splitski “Hajduk” bilo je izraz hrvatskoga domoljublja, ali “Dinamo” je bio “nacionalistički” klub, pa je i samo navijanje za njega bilo sumnjivo, a klonili su ga se gotovo svi hrvatski političari. Šampionski trijumf maksimirskog kluba bio bi trijumf hrvatstva nad sepstvom i jugoslavenstvom, pa se pomno pazilo da se to ne dogodi. Ali se 1982. dogodilo.

Ćiro Blažević je znao da se taj jugokomunistički sotonski naum, kojemu je cilj bio iznad nogometa, može nadjačati pothvatom koji je također iznad nogometa, pa je spontano stvoren općenacionalni pokret. Slikovito govoreći, goloruki zagrebački klub usprotivio se dobro naoružanoj jugoslavenskoj uroti. Osvajanje prvoga mjesta za mnoge je Hrvate bio veći politički nego nogometni događaj. Još veće povijesno značenje imao je Bobanov skok na jugomilicajca prilikom brutalnoga napada milicije i navijača Zvezde na navijače Dinama 13. svibnja 1990. godine. To zajedničko divljanje “čuvara reda” s petokrakom na kapama i Arkanove horde, i to u samom Zagrebu - o čemu je Večernji list upravo izdao knjigu i DVD - doskora će biti preslikano u agresiji na Hrvatsku. Bobanov pak skok ostat će upamćen kao stvarni i simbolični početak obrane od te agresije. Treći put u posljednjih tridesetak godina nogomet nije bio sporedna nego bitna stvar u životu nacije 1998. godine, kad su “vatreni” pod Ćirinim vodstvom osvojili treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Iscrpljena ratom, teškim gospodarskim stanjem, iziritirana zaglušujućim svađama vlasti i oporbe, Hrvatska je uspjeh nogometne reprezentacije doživjela kao spasonosnu nadu i optimizam, kao povratak samopouzdanja i vjere u sebe. Za manje od mjesec dana nogometna će Hrvatska iznova biti u središtu svjetske pozornosti, u Brazilu će s domaćinom igrati prvu utakmicu Svjetskog prvenstva. Ako je od sloma Hrvatskoga proljeća nogomet svakih desetak godina obilježavao život i sudbinu nacije, odavno je već vrijeme da se to još jednom dogodi, pa neka to bude u Brazilu. Svi bismo bili sretni, ali bismo morali ustanoviti kako ta igra Hrvate “vraća u život” u vrijeme najvećih depresija i ugroza.

SUBOTA, 10. SVIBNJA

Nisu tisuće eura - nego nekoliko kuna manje

Povijest je nebrojeno puta pokazala - nitko u politici nije tako pouzdani kandidat za zla kao onaj tko ih najgrlatije prokazuje kod svojih protivnika. Još je jedan dokaz te istine ministar Željko Jovanović, oko kojeg se, kako bi on sam rekao, još širi smrad od afere Thalassotherapia, a počela je zaudarati nova. Svojoj, kažu, prijateljici odvjetnici Emiri Džanović dao je posao oko likvidacije dviju tvrtki koje je osnovalo njegovo Ministarstvo, što državu već godinu i pol košta oko 3000 eura mjesečno, premda se taj posao mogao obaviti besplatno. Uslijedilo je opovrgnuće - za taj posao, objašnjavaju iz Ministarstva, na cijeloj kugli zemaljskoj sposobna je samo odvjetnica Džanović, a za njega ne dobiva silne tisuće eura mjesečno. Nego nekoliko kuna manje.

NEDJELJA, 11. SVIBNJA

Ne provocira Feralom, nego skriva kvadrate

Novine pišu kako je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak u imovinskoj kartici zatajio 27 četvornih metara luksuznog penthousea (ili 50 “kvadrata”, uračunaju li se parkirno mjesto i garaža) te mu vrijednost umanjio za 200.000 kuna. Osim toga, otkad je na vlasti, žena mu više ne radi kao nastavnica nego vodi tvrtku s obiljem djelatnosti vrlo bliskih ministrovu utjecaju, a cvate i tvrtka bivše mu žene, u kojoj je bio suvlasnik. Svojedobno se u jednom intervjuu Vrdoljak hvastao kako je u “mračnom Tuđmanovu vremenu” često u ruci nosio “Feral Tribune” kako bi iritirao hadezeovce i prkosio im. Sad se ne zna je li zanimljivije što crnilo njegova imena ne vrišti sa stranica nekog “Ferala” nego običnih dnevnih novina, i to lijevih, ili što je obiteljski biznis sa stanovima mogao naučiti od vodećih “feralovaca”, Heni Erceg i Viktora Ivančića, o čemu su naveliko pisali njihovi kolege, i to lijevi.

PONEDJELJAK, 12. SVIBNJA

Ne može se zabraniti neke vrijednosti NDH

Naveliko se komentira Fifina potvrda kazne nogometašu Šimuniću, a ja bih ponovio svoje “izdvojeno” mišljenje. Šimunić i njegov odvjetnik nisu trebali poricati da je poklič “Za dom spremni” kojim je s publikom slavio pobjedu Hrvatske nad Walesom u Zagrebu ustaški, kad svi znamo da jest. Ali on ima i značenje neovisno o izvoru iz kojeg je potekao, kao što ga, na primjer, ima i pjesma “Evo zore, evo dana...” Osim toga, nitko Hrvatima ne može braniti baštinjenje nekih vrijednosti NDH, kao što je uspostava samostalne države, hrabrost i domoljublje običnih ustaških vojnika, a onda i pozitivno doslovno značenje pokliča “Za dom spremni” očišćenoga od ustaških zločina. To je puno poštenije i domoljubnije od Milanovićevih neistina o NDH koje uporno ponavlja, od njegova toleriranja partizanskih pjesama s kojima su ga omladinci SDP-a dočekali u prostorijama stranke poslije izbora 2007., i od Josipovićevih hvalospjeva partizanskoj kapi pod kojom su učinjeni jedni od najstravičnijih zločina u Europi.

SRIJEDA, 14. SVIBNJA

Možda Baldasarova greška i nije slučajna

Na žestokom je udaru slijeva splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, jer je prisustvovao otvaranju spomenika pripadnicima IX. bojne HOS-a poginulima u ratu. Tom je prilikom napravio i lapsus, rekavši da da je “danas Dan pobjede nad antifašizmom”. Možda greška i nije slučajna, jer je antifašizam prazna fraza, zastor iz prošlosti iza kojeg se hoće prikriti zla sadašnjosti. I da ponovimo – hrvatski i jugoslavenski antifašisti su isti oni koji su poslije Drugog svjetskog rata stvorili sustav kakav je bio i fašizam, s jednim vođom, jednom strankom, gušenjem političkih sloboda, s logorima i političkim zatvorima, sa smicanjem političkih protivnika... Činjenica da se danas u Hrvatskoj slavi antifašizam, i da njime maše i vlast, znači samo to da u politici ove zemlje dominiraju nasljednici toga sustava i da su spremni ponoviti njegove metode, te da su zapravo protivnici demokracije koju bi antifašizam trebao podrazumijevati.

ČETVRTAK, 15. SVIBNJA

Progon ljudi u stilu Hitlera, Staljina i Tita

Udruge za ljudska prava zahtijevat će u Ženevi oštru međunarodnu opomenu Hrvatskoj zbog prisilnog odvođenja ljudi na psihijatrijsko liječenje, a aktivistica Sanja Sarnavka posebno je spomenula slučaj ekonomista i političara Marka Franciškovića koji je, potpuno zdrav, u psihijatrijskim ustanovama prisilno bio devet mjeseci! Trenutačno je zbog izražavanja stavova na takvom liječenju dvadesetak osoba. Kao što je poznato, Francišković je strpan u ludnicu nakon verbalnog, obostrano uvredljivog okršaja na Facebooku s Rankom Ostojićem u kojem je opisao kako je sanjao da ministra policije vješa baš na stupu na kojem je zastava EU. Prisilno psihijatrijsko liječenje političkih protivnika obilježje je najcrnjih totalitarnih režima. Pa će za buduće naraštaje u uspomene na mizeriju vladavine Ostojića, Milanovića, Josipovića i drugih nasljednika komunističkih represivaca biti upisano kako su se, uz gospodarsko i demografsko uništavanje Hrvatske, služili zastrašujućim progonom ljudi u stilu Hitlera, Staljina i Tita.

PETAK,  16. SVIBNJA

Kad čujem za kulturu, hvatam se za ukidanje

Možda je najokrutnija vijest tjedna da bi bi na HTV-u mogla biti ukinuta emisija “Pola ure kulture”, jedan od rijetkih kulturnih proizvoda u Hrvatskoj koji je istodobno i na visokoj razini i popularna činjenica. Ako je nešto lijepo, nužno je i slobodno, a kad je slobodno, može biti neugodno, pa je čudo kako se ta emisija dosad održala na dalekovidnici kojoj je na čelu osoba koja je osamdesetih godina prošloga stoljeća bila i na čelu jugoomladine i umjesto mrtvoga zločinca i diktatora Tita primala štafetu, te je po uvjerljivim svjedočenjima bila i agent zloglasnoga KOS-a. Kad čujem riječ “kultura”, hvatam se za ukidanje, rekao bi Goran Radman.

>>Laž kao 'vid srpskog patriotizma' i u budućnosti će određivati odnose Hrvatske i Srbije

>>Linićevi kumovi i prijatelji ne mogu biti krivi. Njihovo je kumstvo 
iznad institucija i pravde