Normalno je premlaćivati Srbe u zemlji u kojoj i predsjednica sudjeluje u blaćenju i hajkama

Što to znači kada kažemo da je Nagrada Vladimir Nazor najveća i najvažnija nagrada koju na polju umjetnosti i kulture dodjeljuje hrvatska država? To znači da je prvi predsjednik slobodne, demokratske i neovisne Republike Hrvatske Franjo Tuđman 3. lipnja 1991. godine potpisao Ukaz o proglašenju Zakona o “Nagradi Vladimir Nazor” koji je nekoliko dana ranije donio Sabor Republike Hrvatske, kako se tada zvao hrvatski parlament.

Nagrada je, međutim, mnogo starija i njeni su prvi dobitnici, prema popisu na internetskoj stranici Ministarstva kulture, 1959. godine bili Branko Gavella, Vesna Parun i Vanja Radauš. Novi je zakon formalno nadomjestio prethodni iz bivše države i sistema te tako pokazao kontinuitet hrvatske kulture, a i državnosti. Nagrada Vladimir Nazor nije odbačena niti je kao relikt mrskog i antihrvatskog režima zamijenjena nekom drugom.

Tako su i 1990. godine, kao i uvijek 19. lipnja na dan godišnjice smrti Vladimira Nazora, proglašeni prvi dobitnici Nazora u novoj i samostalnoj hrvatskoj državi. Nagrade za životno djelo tada su dobili Antun Vrdoljak za film, Tomislav Neralić za glazbu, Miše Martinović za kazalište, Olinko Delorko za književnost, Ferdinand Kulmer za likovnu umjetnost te Zdenko Sila za arhitekturu i urbanizam.

Popis nagrađenih prije 1990. godine popis je ljudi koji su i dalje neizbrisivi iz hrvatske kulture, baš kao i oni koji su tu nagradu dobili kasnije. Nazor je nagrada iza koje stoje i Hrvatski sabor, imenujući kompetentne i ugledne ljude u odbor koji odlučuje o laureatima, i Vlada. Između ostalog i tako što u proračunu osigurava novčani dio nagrada.

U 3. članku Zakona o Nagradi Vladimir Nazor točno piše i zašto se dodjeljuje ova nagrada umjetnicima koji su državljani Republike Hrvatske, kako godišnja, tako i ona za životno djelo “istaknutim umjetnicima koji su svojim stvaralaštvom obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji je stvaralački put zaokružen, a djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske”.

Kao i oko svih nagrada koje se dodjeljuju za dostignuća nemjerljiva metrom, satom ili brojem zabijenih golova, tako je i oko dobitnika Nazora znalo biti i bit će prijepora, sumnji i neslaganja, u prvom redu u stručnim i za pojedina umjetnička područja zainteresiranim krugovima.

Međutim, nikada se do sada, barem koliko ja znam i pamtim u posljednja tri desetljeća, nije dogodilo da se jednog od dobitnika ove najviše državne nagrade, iza koje stoje Sabor i Vlada Republike Hrvatske, javno odrekne treći vrh državne vlasti, predsjednica RH osobno. I Vlada, i Sabor, i uglavnom čitava javnost, olako su kao preko mrtvog magareta prešli preko toga što je ovogodišnjem dobitniku Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo Radi Šerbedžiji učinila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Upravo zato vraćam se opet na njen intervju Hrvatskom tjedniku, o kojem je, upitan za komentar, premijer Plenković rekao samo ovo: “Što se tiče odabira tjednika u kojem je to dano, mislim da je moglo biti i negdje drugdje, što se toga tiče, ali ona mora ići naprijed, spremati se za kampanju, voditi računa o programu i tome da dobije povjerenje hrvatskih birača.” Dan-dva kasnije, kada su ga novinari podsjetili da je i sam prije tri godine dao intervju istom časopisu, premijer Plenković se opravdao tvrdnjom da tamo nije bilo ničeg spornog.

Dakle, možda mu je ipak u intervjuu koji je dala kandidatkinja HDZ-a za novi predsjednički mandat bilo nečeg spornog, ali “ona mora ići naprijed”. Doista, intervju koji je on dao Hrvatskom tjedniku i pohvalio se njime na vlastitom Twitter-profilu u rujnu 2016., nije po svom sadržaju ni sporan ni skandalozan kao ovaj nedavni predsjedničin. On je i vođen na drugačiji način, pismeno, pa je Plenković glatko mogao izbjeći odgovor na vrlo konkretno pitanje o svome tada bliskom suradniku Zlatku Hasanbegoviću: “Je li on ikad išta rekao s čime se savjestan čovjek ne bi mogao složiti?

Je li ikad išta rekao s čime se Vi ne slažete i ako jest, što to?” Plenković (ne) odgovara: “Gospodin Hasanbegović član je Predsjedništva HDZ-a i ministar koji angažirano radi svoj posao. U protekla tri mjeseca ostvarili smo korektnu suradnju. Na ovim izborima bio je treći na našoj listi u II. izbornoj jedinici, za razliku od prošlih kada je bio deveti u VI. izbornoj jedinici.”

Za razliku od Plenkovića, koji se u međuvremenu distancirao i od Hrvatskog tjednika i od Bujice, što mu nije teško u zemlji i pred javnošću kokošjeg pamćenja, predsjednica Grabar-Kitarović primila je urednika Hrvatskog tjednika u svom uredu, čula od njega pitanje “Je li glumac Rade Šerbedžija zaslužio nagradu za životno djelo ako je općepoznato da je 90-ih otišao u Srbiju i podupirao Miloševića?” i odgovorila: “Pa nisam mu ja dodijelila nagradu!”

Svaki ozbiljan i odgovoran političar na tako visokoj funkciji zatražio bi da mu se pošalje konačni tekst intervjua na autorizaciju pa nas ne bi čudilo da Grabar-Kitarović to nije učinila. U svakom slučaju, ona je svojim odgovorom pljunula na dobitnika najveće nagrade koju dodjeljuje država kojoj je ona predsjednica i pridružila se blaćenju i daljnjem širenju huljske, pogubne i opasne notorne laži o Radi Šerbedžiji, umjetniku i građaninu Republike Hrvatske, kojem je ona također predsjednica. Utoliko više što joj mora biti jasan glavni razlog hajke ovakvih trovačkih glasila na Šerbedžiju, njegovo etničko srpsko podrijetlo.

Sva sreća što Hrvatski tjednik predsjednicu ništa nije pitao o Nebojši Slijepčeviću koji je ove godine dobio godišnju Nagradu Vladimir Nazor za dokumentarni film “Srbenka”. Nije ni morao, taj film na Hrvatskoj televiziji ionako vjerojatno nećete gledati. Ali sve je to nevažno jer HDZ, Plenković i Grabar-Kitarović moraju ići dalje, spremati se za kampanju, dobiti povjerenje hrvatskih birača. On nagradi, ona pljune, svi birači zadovoljni i nikom ništa. Osim onim Srbima koje svako malo premlati netko tko ispravno shvati da je to sasvim normalno u državi u kojoj bez ikakvih posljedica čak i predsjednica sudjeluje u blaćenju, hajkama i laži.