Zašto sam iz najbogatije zemlje došao pokrenuti biznis u Hrvatsku

Možete li zamisliti čovjeka koji u potrazi za boljim životom iz vjerojatno najbogatije države na svijetu odlazi u jednu od najsiromašnijih u Europi? Upravo je to učinio Haavard Johannessen, Norvežanin koji je prije deset godina odlučio raskrstiti s dotadašnjim načinom života i trajno se nastaniti u Hrvatskoj, i to u jednoj od njezinih najsiromašnijih županija – Brodsko-posavskoj.

Jeftinija proizvodnja

– Trebala bi hrpa novinskih članaka da se opiše što sam ja sve prošao u životu – govori ovaj zanimljiv 39-godišnji poručnik. Nakon troipolgodišnjeg služenja u mirovnim misijama UN-a na Kosovu i u Bosni, put ga je 2004. odveo u Zagreb, gdje je kraće radio za jednu norvešku tvrtku. Došavši u Slavonski Brod, upoznao je odabranicu svog života, kojom se ubrzo i oženio. Iako je vojsci službeno rekao “zbogom”, za nju je na određen način ipak ostao vezan.

Naime, svoju mogućnost za uspjeh prepoznao je u otvaranju privatne tvrtke za proizvodnju vojne opreme, u koju je uložio i svoje, od majke naslijeđeno, dizajnersko znanje.
– U Norveškoj su i materijal i plaće radnika i izlazni proizvod deset puta skuplji nego u Hrvatskoj i zato mi je ovdje bilo puno isplativije pokrenuti biznis. Izvozio sam 99 posto vojničkih odora, torbi, ruksaka, zaštitnih prsluka i ostalog i dobro mi je išlo sve do izbijanja ekonomske krize – kaže Norvežanin.

Nekoliko inozemnih tvrtki s kojima je surađivao stavilo je ključ u bravu i morao se okušati na hrvatskom tržištu. Tada su nastali problemi. U inozemstvu su svi plaćali unaprijed, a ovdje je morao prvo isporučiti robu pa onda čekati kada će i hoće li mu uopće platiti. U MORH-u nisu pokazali zanimanje za njegovu opremu iako je, kaže, mnogo ljepša i kvalitetnija, a usto i tri puta jeftinija od konkurencije koja stalno krade tuđe ideje.

Da se u Norveškoj ponašam kao ovdje, sjedim, psujem i buljim kroz prozor, rekli bi da sam lud!

Da je to točno, govori podatak da je zanimanje za njegove vojne torbe pokazao čak i princ William prilikom obilaska britanskih trupa u Afganistanu. Tada se, kaže, prvi put uvjerio da se ovdje takve stvari rješavaju “ispod stola”. Još gora iskustva ima s administracijom.
– Katastrofa – rekao je Haavard na hrvatskom koji slabo govori.

Službenici amateri

U koju god je ustanovu došao, ponašali su se prema njemu kao prema kriminalcu. Deset je puta morao kopirati putovnicu iako je to po norveškom zakonu zabranjeno, a kada su mu vidjeli osobnu, koja je zapravo kreditna kartica s osobnim podacima i slikom na poleđini, ismijali su ga.

– Nikada nisam vidio da netko tako amaterski radi svoj posao kao službenici u RH. Nemaju nimalo znanja ni rutine. Svi se uplaše kad vide da sam Norvežanin, kao da će im netko nešto napraviti ako kažu nešto krivo – nastavlja Haavard kojeg je, kaže, policija provjeravala do te mjere da su se, dok nije dobio hrvatsko državljanstvo, krili u grmlju ispred kuće, pratili ga, slikali i povremeno upadali u kuću.

Svi ti problemi nezamislivi su u Norveškoj. Kada mu dođe u posjet u Brod, Haavardova majka kaže da se osjeća kao da se vremeplovom vratila 50 godina unatrag, a kada ga pitaju zašto je ostao u RH, kroza smijeh odgovara: “Zato što sam idiot”. Ipak, kada se uozbilji, kaže da nikada nije požalio što je ostao u Lijepoj Našoj. Supruga Jelena rodila mu je blizance, a i hrana je ovdje puno bolja. Najviše voli sarmu, punjene paprike, kulen, kobasicu, ajvar i kisele krastavce.

– Život je ovdje jednostavan. U usporedbi s Norveškom, kao da sam u kamenom dobu. Sjediš kod kuće, piješ kavu, gledaš kroz prozor i povremeno psuješ. Kada bih se u Norveškoj tako ponašao, rekli bi da sam lud, a meni se to baš sviđa. U mojoj zemlji moraš imati barem pet aktivnosti, svirati instrument, igrati nogomet i slično, da bi se družio s drugim ljudima – završio je Haavard.