Svako malo pojavi se u novinama članak u kojem se uspoređuje naš socijalizam i naš kapitalizam, kako smo živjeli nekad, a kako živimo danas. Ima tih članaka, koliko vidim, dvije vrste. Jedni uspoređuju pojedine aspekte života nekad i danas. Drugi upoređuju socijalizam i kapitalizam općenito.
Oni prvi tvrde kako je nekada bilo sjajno, osobito onda kad su se odjednom devize mogle slobodno kupovati i kad su plaće s tristo skočile na tisuću maraka. Isto tako kažu kako je bilo veličanstveno kad je došla sloboda medija, pa se moglo kritizirati čak i članove CK. Oni koji prave općenitu usporedbu između socijalizma i kapitalizma obično i govore o općenitim stvarima: o tome kako su u socijalizmu svi bili zaposleni i kako su radna mjesta bila sigurna, o masovnoj gradnji vikendica i o zdravstvenoj zaštiti.
Dakako, u krivu su i jedni i drugi. Oni prvi sjećaju se legalne kupnje maraka, ali zaboravljaju inflaciju, smeću s uma repove za benzin, kavu, deterdžente. Oni drugi ne vide da je naličje sigurnih radnih mjesta bilo to što je sve vrvjelo od neradnika, da su one vikendice najčešće bile ukradene, da su u zdravstvenoj zaštiti postojali i te kakvi privilegiji, samo što su se oni plaćali ispod stola. Tko pažljivo čita te članke, uočit će da svi imaju dvije zajedničke karakteristike. Prvo, svi uzimaju primjere iz osamdesetih godina. Drugo, njihovi su autori ljudi mlađi od četrdeset. A to onda i objašnjava o čemu se radi: riječ je naprosto o nostalgiji. U doba o kojem govore, ti su ljudi bili tinejdžeri ili djeca, a svakome je njegovo djetinjstvo lijepo.
Pa onda mislim dok to čitam: čekaj, pa i moje je djetinjstvo bilo lijepo! Što bi se dogodilo da ja sad počnem reklamirati pedesete godine i tvrditi da je onda bilo bolje nego što je sad? Smjesta bi me ismijali, i to s pravom. Jasno je i zašto: pedesete godine već su odavno dobile povijesnu ocjenu, i svi se slažu da nisu valjale. Osamdesete tu ocjenu još nisu dobile, pa se o njima i može diskutirati. Tako se onda otkriva zašto su ti nostalgičarski članci toliko učestali. Radi se o tome da se ustanovi povijesni status osamdesetih godina, vremena zrelog socijalizma. Radi se o tome da se nametne uvjerenje kako je to doba bilo doista divno i kako ga se isključivo po dobru smije spominjati.
Ali, zašto je to nekome potrebno? Pa, zbog budućnosti. Jer, nije toliko važno kako ćemo mi ocijeniti jednu epohu, dotle dok se samo o povijesti radi. Ali, svi ti članci počivaju na jasnoj razvojnoj shemi. Otprilike ovako: najprije je bilo dobro, to su bile osamdesete godine. Onda je bilo loše, to je ovo sada. U budućnosti će opet biti dobro, samo treba uspostaviti ono stanje koje smo već jednom imali, socijalizam i radničko samoupravljanje. Prema tome, ne radi se o ocjeni povijesti, nego o programu za budućnost. I tada mi bude jasno zašto me takvi članci ispunjavaju tjeskobom: em što u novinama pišu ljudi koji još nisu naučili da se povijest ne ponavlja, em što mi ti ljudi svoju prošlost pokušavaju prodati kao moju budućnost.