Bespoštedna borba za plijen vrijedan 300 milijardi kuna (130 proračun i 170 javne kompanije), također poznat pod eufemizmom “demokratski izbori”, ulazi u završnicu. Da je ishod krajnje neizvjestan govori i nervoza aktera i za Hrvatsku neobično oštra i personalizirana kampanja. Mediji su puni špekulacija o tome tko će pobijediti, s kim će koalirati i tko ima veći “reformski potencijal”.
Dva glavna bloka u kampanji skrivaju karte, nisu ponudili radikalne promjene bojeći se kako bi to prošlo kod birača, bez obzira na opći konsenzus da Hrvatskoj nema spasa ako sljedeća vlada ne napravi zaokret te na procjenu da će pritisak izvana (Europska komisija, financijska tržišta) jačati sve dok se to ne dogodi.
Međutim, potencijal buduće vlade da te promjene i ostvari ne ovisi samo o njezinoj želji, znanju i sposobnosti, nego i o jednoj stvari koja se često zaboravlja ili izostavlja. Koja god strana pobijedila i tko god ušao u koaliciju, kad sastavi vladu, morat će se suočiti sa stvarnom silom koja u ovoj zemlji već 15-ak godina odlučuje hoće li reformi biti ili ne – sa sindikatima javnih službi, avangardom borbe za status quo, utvrdom antireformatorstva.
Iako se radi o interesnoj skupini koja zastupa relativno mali broj ljudi, sindikati javnih službi u Hrvatskoj imaju de facto moć veta na odluke Vlade i Sabora – imaju moć o kojoj recimo predsjednik ili predsjednica Republike (koji na izborima obično dobiju potporu milijun i nekoliko stotina tisuća ljudi) mogu samo sanjati.
Koristeći se štrajkovima i prijetnjama štrajkom, prosvjedima, referendumima i neobjašnjivim utjecajem na javno mnijenje posredovano nekritičkim odnosom medija, uspjeli su u posljednjih 15-ak godina svoj sitni interes nametnuti kao interes zajednice i blokirati sve moguće promjene. Posljednja ozbiljna strukturna reforma u Hrvatskoj bila je mirovinska reforma s početka milenija, provedena dok još sindikati javnih službi nisu bili etablirani kao politička snaga par excellence.
U posljednjih godinu i pol mandata Kukuriku koalicije demonstrirali su tu moć u tri važna slučaja: zaustavili su promjene zakona o radu; blokirali su outsourcing – jedan benigan pokušaj povećanja efikasnosti javnog sektora – te potopili plan monetizacije autocesta u beznadnom pokušaju da spase tisuću nepotrebnih radnih mjesta na naplatnim kućicama.
Nema nikakve sumnje da će s takvom praksom nastaviti i dalje. Nedavni štrajk prosvjetara pokazao je da će i najmanja naznaka oporavka ekonomije biti znak da svi stanu u red i krenu lupati po Vladi da im da povišice, vrati regrese i božićnice. Nije važno što nam je školstvo u rasulu, rezultati na PISA testovima katastrofalni, a broj zaposlenih u obrazovanju raste dok broj učenika pada.
Problem za svaku vladu je u tome što se sindikati protive upravo onim stvarima o kojima postoji konsenzus da ih Hrvatska mora provesti. Analize Europske komisije, Svjetske banke, OECD-a, Svjetskog ekonomskog foruma i mnogih domaćih analitičara konvergiraju na nekoliko ključnih točaka; a) sređivanje javnih financija; b) reforma skupe i neefikasne javne uprave; c) uklanjanje barijera u poslovanju; d) sređivanje pravosuđa; d) omekšavanje rigidnog radnog zakonodavstva; e) privatizacija (jednog dijela) kompanija u vlasništvu države.
Upravo su to one točke kojima se sindikati najjače protive. Fiskalnoj konsolidaciji protive se mantrom o “neizdrživim mjerama štednje” i kejnzijanskim smokvinim listom o potrošnji koja će potaknuti proizvodnju (pa zato ne smijemo rezati plaće u javnom sektoru). Promjenama zakona o radu protive se tradicionalno i žestoko, iako se on – paradoksalno – uopće ne odnosi na njih.
Privatizaciji javnih kompanija protive se jer to obično znači gubitak tisuća sinekura, kao što je pokazalo restrukturiranje Ine ili Hrvatskog telekoma. Tu će na djelu biti mantra o obiteljskom srebru koje ne treba prodavati, domoljubna priča o “našim šumama i vodama” te ona da javne kompanije ne postoje (isključivo) zbog profita.
Najžešći će otpor biti oko neizbježne reforme javne uprave. Tu će se sindikati protiviti svakom pokušaju da se na taj svijet, za koji često tvrde da je “poseban” i da se ne može uspoređivati s realnim sektorom, primijene uobičajeni alati dobrog upravljanja, poput postavljanja ciljeva, mjerenja učinaka i nagrađivanja prema uspjehu. Tu će borba biti najžešća jer je to sama srž rentijerskog sustava – zaštita “radnih mjesta” bez obzira na svrhu, učinke i rezultate.
Kako će se buduća vlada postaviti u toj situaciji, jedno je od važnijih nepostavljenih pitanja ove kampanje – hoće li po uzoru na Britaniju 80-ih ići na lomljenje destruktivne moći sindikata, hoće li po uzoru na Njemačku 2000-ih ići na gradnju konsenzusa, ili će se po uzoru na Hrvatsku do sada – predati bez borbe?
O ishodu tog sukoba ovisi budućnost Hrvatske.
Sindikate javnih službi treba raspustiti. Sindikat je strana koja zastupa interese radnika u privatnom sektoru, poslodavac je druga strana, a država mora biti neutralan sudac u slučaju spora. Tu nema mjesta za sindikate javnih službi, jer ne mogu "pomoćni suci" ujedno biti igrači u utakmici. Kome je do sindikalizma, neka ide u privatni sektor, a tko hoće ostati u državnoj službi, neka se zadovolji onim što dobije.