Više nije željela živjeti i u stanju teške depresije 38-godišnja Isabelle Dinoire popila je bočicu pilula. Bez svijesti, ležala je na podu u svome stanu... Ali, Isabellin labrador retriver nije mogao mirno podnijeti bespomoćnost svoje gazdarice. Želio ju je probuditi, podignuti, spasiti. Zgrabio ju je zubima i tresao, tresao. Isabelle je napokon otvorila oči, podigla se i prvo - posegnula za cigaretom. Ali, njene usne ovaj put cigaretu nisu pridržale. Nije shvaćala što se događa! Mamurna, doteturala je do kupaonice i pogledala se u ogledalo. Pa, to nisam ja?! Čiji je to odraz?! - prostrujilo joj je mozgom... U akciji spašavanja Isabelli je njen pas otrgnuo cijelo lice, dio nosa, brade.
>>Čudo medicine: Eriku (4) liječnici uspjeli vratiti lice
Teško je uopće zamisliti šok, bol, tugu i dramatične mjesece koji su uslijedili, no toga je tragičnoga dana, u studenom 2005., u jednom trenutku život te mlade Francuskinje krenuo u posve drugome smjeru. Isabelle Dinoire prva je žena, prva pacijentica u svijetu, kojoj su liječnici transplantirali donirano lice. Otada je prošlo četiri godine, ali je tek nedavno, u opširnoj, dirljivoj ispovijesti za britanski Times Isabelle otvoreno pričala o tome što se događalo neposredno prije nesreće i mukotrpnom putu oporavka.
“Liječnici su mi spasili život, ali su mi i dali novi život”, rekla je Isabelle Dinoire.
Prva transplantacija lica s mrtvog donora, u ovom slučaju donorice, bila je krajem 2005. godine svjetska medijska vijest, no u stručnim krugovima slučaj Francuskinje s tuđim licem još je i te kako živa i zanimljiva tema.
Kao da si netko drugi
Jer, kao što je u medicinskoj povijesti zapisano da se prvi pacijent s transplantiranim srcem zvao Vaškanski i da je s tuđim srcem živio 18 dana, tako će zauvijek ostati zapisan i slučaj Isabelle, u svijetu prve pacijentice s tuđim licem.
Nakon Francuskinje, transplantacija doniranog lica obavljena je još samo nekoliko puta. U Kini kod dva pacijenta i u Americi kod jedne žene – kaže nam prof. dr. Mišo Virag, predstojnik Klinike za maksilofacijalnu kirurgiju KB-u “Dubrava” u Zagrebu i izabrani predsjednik Europskog udruženja maksilofacijalne kirurgije koji tu dužnost preuzima u rujnu.
– Presađivanje lica je jako kompleksan zahvat. Najjednostavniji je mikrokirurški dio, spajanje krvnih žila radi uspostavljanja cirkulacije te spajanje živaca kako bi se licu vratio barem djelomičan osjet. Mikrokiruški segment operacije je posljednja dva-tri desetljeća standardni postupak u kojemu se tkivo uzeto s pacijentova tijela prenosi i spaja s krvnim žilama u području defekta. Tako se, na primjer, mišićem uzetim s leđa može zamijeniti koža lica ili usna šupljina. Ili, kost potkoljenice odlično zamjenjuje donju čeljust. Lopatica zamjenjuje jagodičnu kost. Ovdje se dakle radi o presađivanju vlastitih kosti, mekih tkiva, kože, mišića, ali u tehničkim smislu nema razlika u spajanju krvnih žila s tkivom mrtve osobe ili tkivom samoga pacijenta – objašnjava prof. Virag te naglašava:
– Ono što transplantaciju lica s mrtvog donora čini posebnom, izuzetnom i vrlo složenom procedurom jest prije svega to što primatelj mora biti psihički stabilan jer mora biti spreman živjeti s tuđim licem. Skidanje lica s donora treba obaviti vrlo pažljivo, pa to može potrajati i nekoliko sati. Ali, vrlo je teško naći davatelja lica. Znamo da nije lako ni s darivateljima organa, a problemi s donacijom lica su neusporedivo veći jer obitelj koja daje pristanak na donaciju može živjeti u uvjerenju da će umrloga člana svoje obitelji “sresti na cesti”.
Među najvećim stručnim problemima je imunosupresija. Jasno je da pacijent mora do kraja života uzimati lijekove protiv odbacivanja tuđega tkiva, ali presađeno lice nosi puno jači rizik odbacivanja nego parenhimatozni organi. Zato je poseban problem, s kojim se suočila i Isabelle nekoliko mjeseci nakon transplantacije, reakcija odbacivanja. Isabellini liječnici su taj problem uspjeli riješiti. Ali, treba računati i na drukčiji ishod. Što učiniti? Pacijent kod kojega se dogodi odbacivanje bubrega ići će na dijalizu i čekati novu transplantaciju. Novo lice nije moguće samo tako pronaći, a alternativa može biti tzv. epiteza, maska lica načinjena od mekanoga silikona u boji lica koja, prema riječima prof. Viraga, na fotografijama izgleda lijepo, ali ne i u stvarnosti.
Takvu masku dobila je jedna mlada Amerikanka nakon teške strijelne ozljede lica. U njenom slučaju liječnici nisu izveli transplantaciju lica nego su joj načinili masku koja joj ostaje kao definitivno i trajno rješenje, govori prof. Virag, prilično skeptičan prema toj metodi jer je rezultat, kaže, poprilično tužan. Ali, kandidata za transplantaciju ima. To su teške opekline lica, ali i ljudi koji pokušaju samoubojstvo puškom. Naime, dogodi se da lice bude potpuno razneseno, a mozak netaknut. To je doista jezivo i iako je to bilo prije puno godina, prof. Virag kaže kako se dobro sjeća čovjeka koji si je u pokušaju suicida raznio čitavo lice, oba oka, a mozak mu je ostao potpuno netaknut.
Deset mjeseci do usana...
– Presađivali smo mu kožu s trbuha, s leđa, prenosili, slagali, ali nismo dobili neki fantastičan rezultat. Medicina još nije našla optimalno rješenje za teške ozljede i unakažena lica. Ali, nije to ni lako. Po mojemu uvjerenju, treba zrelosti, treba objektivno sagledati sve moguće strane. U mnogobrojnom francuskom transplantacijskom timu bili su i odvjetnici i predstavnici medija koji su kontrolirali medicinsku proceduru i koje su liječnici educirali što će se događati. Za zahvat su bile potrebne i dozvole etičkih odbora. I sve to pokazuje kompleksnost transplantacije lica na više razina – kaže prof. Virag.
Isabelle Dinoire je šest mjeseci nakon operacije osjetila dodir, hladnoću i vrućinu na svom novom licu. Deset mjeseci kasnije mogla je skupiti usne tako da izgovori slova B i P. Osamnaest mjeseci kasnije poprilično su joj se regenerirali i facijalni mišići. Isabelle je ispričala da gotovo svakodnevno, misli na svoju donoricu i opisuje je kao svoju sestru blizanku, ali o licu još uvijek ne može govoriti kao o svojemu licu, već samo kao o “licu” ili o “njenom licu”. Ipak, ova joj je tragedija otkrila da je mnogo jača nego je što je uopće mogla zamisliti. I – iako izgleda drukčije nego prije, malo-pomalo pronalazi sebe.
Samo hrabro! Bravo.