Nova je predsjednica pokazala kako je nužno oprezno govoriti 
o nacionalnom

Izjava Kolinde Grabar-Kitarović da bi se hrvatskim državljanima umjesto s građanke i građani bilo uputnije javno obraćati s Hrvati i Hrvatice izazvala je priličan javni odjek. Vjerojatno jednako zbog samog sadržaja uvijek politički intrigantne teme kao i zbog činjenice da je o tome govorila buduća predsjednica Hrvatske. Ona je, svjesna škakljivosti teme, objasnila nakon dane izjave da ljude ne dijeli ni po etničkom ni po vjerskom kriteriju te da je zapravo govorila o političkim Hrvatima. Spomenula je i da se ljudi na selu žale da su političarskim obraćanjem “građanke i građani“ dovedeni u neravnopravan položaj jer njih po tome političko-urbanom kriteriju nitko i ne spominje. Kolinda Grabar-Kitarović uvjerena je da je i zbog toga primjerenije da se hrvatskom pučanstvu u javnim pozivima govori Hrvatice i Hrvati. Premda se tu možda prvenstveno radi o američkome modelu nacije gdje su svi Amerikanci bez obzira na svoje etničko podrijetlo, ni Hrvatskoj takva tradicija nije strana. Naime, u hrvatskoj prošlosti kao i u suvremenosti mnoštvo je pojedinačnih manifestacija takvoga političkoga hrvatstva koje nije bilo utemeljeno ni na etničkom ni na vjerskom. Nova je predsjednica svojim riječima samo obnovila hrvatsku tradiciju i podsjetila na suvremeno demokratsko shvaćanje nacije.

Možda se još jednom treba prisjetiti nekih egzemplara hrvatstva, koji to nisu bili po svome etničkom podrijetlu, ali jesu po svome hrvatskom osjećanju. Taj niz značajnika može ići od utemeljitelja hrvatske opere – Vatroslava Lisinskog (pravo ime Ignatius Fuchs), začetnika hrvatske slikarske moderne Vlahe Bukovca (pravo ime Biaggio Faggioni), do glasovitog jezikoslovca i kroatista Bratoljuba Klaića (pravo ime Adolf Klotz) pa do filmskoga klasika Krste Papića. Hrvatska su kultura i umjetnost odnosno politika uvijek bile otvorene i spremne na prihvaćanje izuzetnih “stranaca”. Oni su se često pokazivali i većim i značajnijim Hrvatima od onih koji su to bili po svome rođenju. S obzirom na to što su dali za Hrvatsku i kako su je živjeli, sigurno je da nitko od njih ne bi imao ništa protiv obraćanja za koje pledira predsjednica Hrvatske. Takvih je veličina bilo i među etničkim precima današnjih hrvatskih Srba za koje se pretpostavlja da su najviše uskraćeni pa i ozlojeđeni upotrebom sintagme Hrvatice i Hrvati. Među političke Hrvate, unatoč njihovome drukčijem etničkom podrijetlu, mogu se svrstati skladatelj hrvatske himne Josip(f) Runjanin, veliki pjesnik hrvatskog romantizma Petar Preradović, jedini austrijski felmaršal negermanskog podrijetla Svetozar Boroević von Bojna te jedan od političkih lidera hrvatskoga proljeća Srećko Bjelić.

Amerikanizirana izjava novoizabrane hrvatske predsjednice najvjerojatnije i nije po volji onom dijelu hrvatskih Srba koji smatraju da ih se tako zanemaruje, pa i isključuje iz političkog diskursa. U ekstremnim slučajevima Srbe se guralo, s ultrasrpske strane u političku getoizaciju, a s ultrahrvatske strane pritiskalo na asimilaciju. Između ta dva ekstremna politička pola nalazi se prostor koji bi trebala ispunjavati integracija. Ta je integracija Srba u hrvatsko društvo najuspješnije i najprirodnije, izgleda, provedena u hrvatskoj kulturi i umjetnosti. U njima funkcioniraju po umjetničkom, a ne po nacionalnom načelu i značenju. Njih se možda previše i ne tiče kako će se javno oslovljavati hrvatske državljane. Srbi u Srbiji, pak, hinili su svoju ljutnju na riječi Kolinde Grabar-Kitarović. Prvo stoga što njima po tradiciji do hrvatskih Srba i nije osobito stalo, osim da ih najčešće koriste za svoje političke probitke. Drugi je, a možda i važniji razlog te njihove hinjene ljutnje na bruxellesku izjavu naše buduće predsjednice što njezino govorenje o političkim Hrvatima kane iskoristiti za svoju tezu o političkim Srbima u Srbiji. Taj je naum ondje započet još prije nego je Kolinda Grabar-Kitarović bilo što izustila o “Hrvaticama i Hrvatima”. Sve je već počelo s prevođenjem vojvođanskih Hrvata u Bunjevce. To je bila samo prva faza dok bi druga mogla biti proglašavanje tamošnjih Hrvata – političkim Srbima! Zbog toga ono što je u Bruxellesu rekla nova hrvatska predsjednica ne samo da pokazuje kako je kod nas još uvijek teško i osjetljivo razložno govoriti o nacionalnom nego kako je o njemu nužno govoriti i oprezno.

>>Financial Times: Grabar-Kitarović izravno napala Vladu

>>Prije Washingtona i Berlina naša Kolinda mora doći u Studence