Strukturna reforma sintagma je koja se često čuje iz usta naših ljudi na vlasti. Uvjeravaju nas da ih provode ili samo što ih nisu počeli provoditi. Strukturna reforma trebala bi podrazumijevati detaljnu analizu sustava koji se planira reformirati, a na temelju takve analize, donošenje zaključka u kojem smjeru sustav treba reformirati te pokretanje reformskih poteza.
Zbivanja u sustavu znanosti i visokog obrazovanja primjer su strukturne antireforme – provođenja promjena potpuno suprotnih onima koje bi se trebale provoditi na temelju analize sustava. Analiza sustava znanosti i visokog obrazovanja do 2015. pokazala je: (1) da u sustavu postoji dovoljan broj nastavnog kadra za trenutačne potrebe školovanja studenata; (2) da su upisne kvote u Hrvatskoj visoke (110% upisnih mjesta u odnosu na prosjek EU o d 84% od broja maturanata); (3) da demografska kretanja imaju negativan trend; (4) da mreža visokih učilišta raspoređenih po cijeloj Hrvatskoj svojom brojnošću nadilazi nacionalni potencijal i raspoložive kapacitete, da su visoka učilišta neopravdano nabujala i da gube na kvaliteti; (5) da je sustav visokog obrazovanja neučinkovit i da je po nezaposlenosti visokoobrazovanih osoba među vodećim zemljama EU; (6) da na tržištu rada nedostaju osobe sa završenim studijem medicine, matematike, fizike, glazbene pedagogije, informatike, računarstva, elektrotehnike, farmacije, germanistike, anglistike, logopedije i rehabilitacije, dok nema potrebe za osobe sa završenim studijem politologije, filozofije, novinarstva, ekonomije, agronomije, veterinarske medicine, prava, prometa. Jednostavnim jezikom recimo da sve ovo napisano znači da je nastavnog kadra na sveučilištima u Hrvatskoj više nego dovoljno (što ne znači da je adekvatno raspoređen), da će u budućnosti potreba za njim biti i manja, zbog negativnih demografskih kretanja i smanjenja upisnih kvota te da je potrebno racionalizirati postojeće kadrovske resurse, preusmjeriti ih u deficitarna područja i podignuti njihovu kvalitetu. Važno je naglasiti i da je u isto vrijeme na snazi Odluka o zabrani novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama (NN 114/14) koju je potpisao premijer Milanović, nakon koje je došla nova odluka takvog sadržaja (NN 70/16) koju je potpisao premijer Orešković. Usprkos činjenici da je nacionalna strateška analiza pokazivala da je sustav visokog obrazovanja kadrovski više nego dovoljno velik, čak i prevelik, a zakoni su zabranjivali bilo kakvo novo zapošljavanje, sustav visokog obrazovanja (i u manjoj mjeri znanosti) proveo je nevjerojatan primjer antistrukturne reforme i uspješno se povećao do neslućenih razmjera od sredine 2015. do danas.
Mornarova odluka
Da bi se potpuno razumjelo kako je do toga došlo, potrebno je razumjeti da institucije visokog obrazovanja imaju stalno zaposleno osoblje (znanstveno-nastavno, stručno, administrativno), a uz njih na svim institucijama rade i mlade osobe zaposlene na određeno vrijeme koje se školuju na doktorskoj i poslijedoktorskoj razini. Možemo to zamisliti kao sustav stipendiranja izvrsnih mladih diplomiranih ljudi za njihovo dodatno školovanje i stjecanje zvanja doktora znanosti. Ugovori na određeno su se do 2013. sklapali s takvim osobama na šest godina za stjecanje titule doktora znanosti, te na još dodatnih četiri godine u svrhu poslijedoktorskog usavršavanja. Budžet za plaće tih mladih osoba bio je osiguran u državnom proračunu za znanost i nije bio vezan ni za jednu instituciju u sustavu. Nakon završetka takve dodatne izobrazbe, većina mladih ljudi trebala je krenuti na tržište rada, a neki od njih, najbolji, zaposlili bi se za stalno u sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Sredstva oslobođena njihovih izlaskom iz sustava znanosti su trebala biti raspoloživa za novo zapošljavanje mladih za školovanje na doktorskoj i poslijedoktorskoj razini.
No, u srpnju 2015. ministar znanosti Vedran Mornar donosi odluku na koju danas gledam kao na Pandorinu kutiju. Donosi odluku po kojoj se sredstva oslobođena izlaskom mladih znanstvenih novaka iz sustava (tzv. razvojni koeficijenti) ne vraćaju u nacionalni budžet za školovanje mladih, već se predaju institucijama na upravljanje, a institucije ih mogu utrošiti na zapošljavanje novih mladih doktoranada ili poslijedoktoranada, ali i na zapošljavanje na stalna trajna institucijska radna mjesta. Drugim riječima, ministar dopušta novo zapošljavanje u sustav u kojemu nema potrebe za novim zapošljavanjima i usprkos zakonskim odredbama o zabrani novog zapošljavanja. Ministar uz to daje detaljne upute i detaljne obrasce kako se ovo zapošljavanje treba provoditi: uz prethodno traženje suglasnosti od Ministarstva znanosti.
Ovdje donosim pregled zapošljavanja u institucije visokog obrazovanja na temelju suglasnosti koje je Ministarstvo izdalo u 2015. i prvoj polovici 2016. (podaci prikupljeni od nadležnog ministarstva putem Prava na pristup informacijama). U tom periodu MZOS je izdao ukupno 488 suglasnosti za zapošljavanje, od čega 290 (64,5%) za zapošljavanje na stalna radna mjesta, tj. za širenje sustava znanosti, a samo 198 suglasnosti za ono za što je taj budžet namijenjen – za zapošljavanje novih doktoranada i poslijedoktoranada. Ako suglasnosti za pojedine kategorije radnih mjesta prevedemo u odgovarajuće bruto II. iznose plaća, dolazimo do budžeta od 5,6 mil. kuna na mjesečnoj razini, odnosno 67 milijuna na godišnjoj, a koji se oslobodio izlaskom prije 10 godina zaposlenih mladih ljudi iz sustava u tom periodu. Sedamdeset tri posto tog novca pripalo je upravljanju Sveučilištu u Zagrebu (UNIZG), 12% Sveučilištu u Splitu (UNIST), 7% Sveučilištu u Rijeci (UNIRI), 6% Sveučilištu u Osijeku (UNIOS), a ostala četiri sveučilišta imala su po manje od 1% sredstava.
Budžet za širenje
Detaljna analiza izdanih suglasnosti pokazala je da su sredstva, koja su sveučilišta dobila na raspolaganje, najvećim dijelom (70%) utrošila na novo zapošljavanje na stalna radna mjesta, tj. na vlastito povećanje kadrovske infrastrukture, a manji dio (30%) na zapošljavanje mladih ljudi na doktorska i poslijedoktorska mjesta. UNIZG je 72% svog budžeta utrošio na novo zapošljavanje na trajna radna mjesta, a samo 28% za zapošljavanje mladih diplomiranih ljudi. UNIOS je 65% dobivenih sredstava utrošio na vlastito kadrovsko širenje, UNIST 62%, a UNIRI 58%. Ostala sveučilišta, koja su imala manji dio budžeta na raspolaganju, u cijelosti su ga utrošila na svoje vlastito širenje uopće ne zapošljavajući nove doktorande i poslijedoktorande.
Kada pogledamo kako su pojedina sveučilišta distribuirala sredstva po sastavnicama, odnosno koje su sastavnice najviše proširile vlastitu kadrovsku strukturu, možemo vidjeti da je najviše novih trajnih radnih mjesta na Sveučilištu u Zagrebu otvoreno na FER-u, Agronomskom, Filozofskom i Ekonomskom fakultetu. I dok je FER ipak 60% budžeta kojim je upravljao usmjerio u novo zapošljavanje mladih doktoranada i poslijedoktoranada, čemu su ova sredstva primarno namijenjena, a preostalih 40% utrošio na vlastito kadrovsko širenje, Ekonomski fakultet novac je u cijelosti utrošio na nova stalna radna mjesta (97%), mlade nisu zapošljavali, a Filozofski fakultet i Agronomski fakultet 85% svog budžeta utrošili su na vlastito širenje. Za zapošljavanje mladih utrošili su po 15% svog budžeta.
Sastavnice koje su raspolagale upola manjim budžetom od ove četiri jesu Stomatološki fakultet, PMF, Fakultet organizacije i informatike, Pravni fakultet i Prehrambeno-biotehnološki fakultet. Među njima je samo PMF blizu 50% svog budžeta ipak utrošio na zapošljavanje mladih doktoranada, a ostatak na vlastito širenje, dok su PBF, Pravni fakultet, FOI i posebice Stomatološki fakultet novac dominantno ili u cijelosti iskoristili za vlastito širenje. Na Sveučilištu u Rijeci najvećim budžetom raspolagao je Medicinski fakultet, koji je polovicu utrošio na zapošljavanje mladih, a polovicu na povećanje vlastitih trajnih radnih mjesta. Slijedio je Filozofski fakultet koji je sav svoj budžet iskoristio na vlastito širenje, jednako kao i Pomorski i Pravni fakultet. Primjer rijetko odgovornog raspolaganja javnim sredstvima u tom razdoblju bili su Tehnički fakultet te sveučilišni odjeli i centri koji su budžet u cijelosti iskoristili za zapošljavanje mladih. Sveučilište u Splitu najviše je povećalo svoj Filozofski fakultet, kamo je najveći dio budžeta usmjeren, i koji je najvećim dijelom utrošen na novo zapošljavanje na stalna radna mjesta. Na isti način svoj su budžet utrošili Ekonomski i Pravni fakultet, dok su Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije, a posebice Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Splitu ipak glavninu svog budžeta utrošili u zapošljavanje mladih u svrhu doktorskog i poslijedoktorskog usavršavanja, a manji dio iskoristili za vlastito širenje.
A gdje su kriteriji?
Na Sveučilištu u Osijeku apsolutno je najviše profitirao Pravni fakultet, koji je raspolagao najvećim budžetom za zapošljavanje i u cijelosti ga je iskoristio za vlastito širenje. Ostale sastavnice inženjerskih i biodisciplina raspolagale su bitno manjim budžetima i iskoristile su ga dominantno za zapošljavanje mladih na doktorsko i poslijedoktorsko usavršavanje. Slika kojom raspolažemo za 2015. i prvi dio 2016. godine govori da su sveučilišta iskoristila budžet za doktorsko i poslijedoktorsko usavršavanje mladih, koji im je iz nekog razloga stavio na raspolaganje ministar Mornar, i to tako da su glavninu budžeta iskoristila za vlastito kadrovsko širenje. Sedamdeset posto budžeta iskoristili su za otvaranje novih 288 radnih mjesta docenata.
U tom procesu prednjačile su na svim sveučilištima sastavnice koje djeluju u društvenom i humanističkom području – filozofski, ekonomski i pravni fakulteti, dakle sastavnice koje školuju mlade ljude za zanimanja za kojima nema potrebe na hrvatskom tržištu rada. Osim što se sveučilišta uopće nisu smjela širiti, jer su na snazi propisi koji to zabranjuju i jer analize pokazuju da za to nema nikakva objektivnog opravdanja, ona su dodatno najviše povećale kadrovski one svoje sastavnice za čijom obrazovnom djelatnošću ne postoji nikakva potreba na tržištu rada u Hrvatskoj. Što se događalo nakon ljeta 2016., možemo samo nagađati jer se u čestim smjenama vlada i ministara mirno nastavilo zapošljavati po istom ključu, samo se prešutno prestalo tražiti suglasnost od nadležnog ministra, pa o tome nije lako skupiti podatke na jednom mjestu. No, procijenjena je dinamika mogla biti samo ista ili veća jer je velik broj mladih upravo u 2017. godini počeo izlaziti iz sustava (zaposleni 2007.).
Na temelju takvih pretpostavki do danas je budžet za zapošljavanje mladih, koji je stavljen na samostalno raspolaganje sveučilištima, narastao sigurno na 200 milijuna kuna na godišnjoj razini. Minimalno 70% tog iznosa sveučilišta su iskoristila za vlastito kadrovsko širenje i novo zapošljavanje docenata. Broj novozaposlenih docenata na Sveučilištima u Hrvatskoj danas bi mogao biti oko 1000. Samo za usporedbu – naš najveći znanstveni institut, Institut Ruđer Bošković, ima ukupno oko 500 zaposlenih znanstvenika. Procijenjeni broj novozaposlenih znanstvenika u sustav u posljednje 2-3 godine premašio je znanstveni kadar IRB-a čak dvostruko. Umjesto ovakve kontrastrateške i antireformske politike, sustavom se trebalo upravljati tako da se nova radna mjesta stvore reformom postojećeg sustava, a ne njegovim povećanjem. To bi uključivalo donošenje kriterija izvrsnosti za zapošljavanje u sustavu i za napredovanje u njemu (samo donekle riješeno Pravilnikom u 2017. na nacionalnoj razini), donošenjem kriterija izvrsnosti za vrednovanje već zaposlenog osoblja (kriteriji za reizbor koji nisu doneseni od 2013. i reizbori se uopće ne provode), donošenjem kriterija izvrsnosti za ostanak u sustavu nakon 65. godine (nisu doneseni od 2013.). Za nedonošenje ovih akata odgovorno je Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj.
U zaključku, dok slušamo o provođenju strukturnih reformi, u stvarnosti se provodi antireforma, koja porezne obveznike opterećuje za daljnjih, procijenjeno je, 140 milijuna kuna godišnje, bez opravdane potrebe. Ovako je u sustavu znanosti i visokog obrazovanja koji bi trebao prednjačiti po kvalitetnim i reformskim rješenjima s obzirom na obrazovanost njegovih dionika; kako je u ostalim segmentima javnog i državnog sektora, možemo samo nagađati.
Odlična opsevacija nelogičnosti u visokoškolskom obrazovnom sustavu glede trošenja novaca i "gomilanja" kadra od vjerojatno male koristi i za ustanove, i za znanost i općenito. No molio bih poštovanu dr.sc.Beatu Hallasy da u jednom budućem slijedećem tekstu objasni što zapravo znači biti znanstvenik, jer imam dojam da u svim područjima imamo daleko više znanstvenika od "znanja" ?! Može li mladac koji je tek diplomirao nastaviti školovanje za "znastvenika", ? Kakva korist od znastvenika koji nema iza sebe nikakvo praktično iskustvo na rješavanju bilo kakavog realnog problema, već samo ima "objavljene članke" ? imamo previše "znanstvenika" u odnosu na "uspjehe" koje postižemo na svim područjima druptvno-gospodaskog života u nas!