Nova zvijezda Brexita: U mladosti bio protiv migranata i gejeva

Nekad su nam se prodavači šuljali kamionima ispod prozora kuća i stanova i derali: “Kruuumpiiiirraaa, luuukaaa.” Danas se pak s naših TV prijemnika i pametnih telefona u sličnom tonu ori nešto drugo: “Ooorrrdeeer.”

John Bercow, predsjedavajući Donjeg doma britanskog parlamenta u Westminsteru, u proteklih je nekoliko tjedana postao medijska zvijezda i, ako već ne poznato ime i poznata faca, onda svakako poznati glas koji se urezuje u pamćenje svakoga u Europi tko imalo prati što se to događa s Brexitom. Izlazak Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske iz članstva u Europskoj uniji pretvorio se proteklih tjedana u neviđenu političku dramu, a “majka svih parlamenata” u Westminsteru uronila je u kaos, u kojemu je Bercow, kao predsjednik Donjeg doma, postao još vidljiviji. Ili još čujniji, sa svojim prodornim pozivanjem zastupnika na mir i red. Omiljenu riječ “order” rekao je toliko puta u više različitih tonova, i sve to uz grimase kojih se ne bi postidjeli ni autori Letećeg cirkusa Montyja Pythona.

– Rasprave o Brexitu u Westminsteru postale su popularnije čak i od utakmica engleske Premijer lige – komentirao je ovih dana Guy Verhofstadt, bivši belgijski premijer i zastupnik u Europskom parlamentu, gdje je zadužen upravo za Brexit. – Jedina razlika je u tome što je u Westminsteru uvijek neriješeno – dodao je aludirajući na činjenicu da nijedna od opcija za razrješenje krize oko Brexita, koje se stavljaju na glasanje u Donjem domu britanskog parlamenta, ne uspijeva dobiti većinu glasova.

Bercow je zbog svojega uzvika “order” postao miljenik europskih medija. Francuski Radio France Internationale proglasio ga je Europljaninom tjedna. Internetski portal središnje informativne emisije njemačke javne televizije (Tagesschau) složio je jednominutnu videokompilaciju svih Bercowovih verzija uzvika “order”, koja je postala hit na društvenim mrežama. Nizozemske novine De Volkskrant napisale su da “nitko na britanskom otoku ne zna pozivati na ‘order, order’ ljepše od Johna Bercowa”. Građani iz raznih dijelova Europe na svojim profilima na društvenim mrežama javljaju o tome koliko je oponašanje Bercowa i njegova “order” ušlo u svakodnevni život i zafrkanciju među ljudima koji su ga gledali. Pa čak i među djecom, koja se, navodno negdje u Njemačkoj, na igralištu zabavljaju oponašajući predsjednika britanskog parlamenta (što nije čudno i nije prvi put da djeca nalaze zabavnim imitirati provale političara: na YouTubeu postoje snimke iz kućne radinosti koje prikazuju hrvatske mališane kako su se, oponašajući Ingrid Antičević Marinović, smijali njezinoj legendarnoj provali iz Europskog parlamenta: “People must trust us”).

Pritom, Bercow i njegovo pozivanje na red u kaosu Donjeg doma britanskog parlamenta nisu tek običan politički folklor. Bercow kao predsjedavajući nije fikus. Nije privjesak na džepu premijerke Therese May, kao što to zna biti u nekim tranzicijskim državama poput Hrvatske, gdje se premijeri jedan za drugim ponašaju kao da su oni birali parlament, a ne obrnuto.

Stao na žulj premijerki

– Nije ga briga hoće li stvoriti neugodnosti za vladu ili dizati živce ministrima. On svoj posao vidi kao borbu za demokraciju. Strasno brani ulogu parlamenta i pokušava povećati autoritet parlamenta, posebno u ovakvim turbulentnim vremenima – rekla je Bianca Nobilo, CNN-ova dopisnica iz Londona, nakon što je imala priliku intervjuirati Bercowa. U tom intervjuu John Bercow je usporedio svoju ulogu u donjem domu britanskog parlamenta s ulogom glavnog suca na nogometnoj utakmici:

– Redovito sam na tribinama svoga kluba, Arsenala, gdje imate 60 tisuća gledatelja i praktički svih 60 tisuća misli da zna bolje od suca. Ali sudac mora obaviti svoj posao na način na koji on smatra da treba suditi. U određenom smislu predsjednik parlamenta nije u potpuno nesličnoj situaciji – rekao je.

Jedan od najočitijih primjera u kojima je Bercow stao na žulj premijerki May i njezinoj vladi bila je njegova odluka da May ne može treći put staviti na glasanje tad već dvaput odbačeni sporazum o povlačenju iz EU ako se sadržaj prijedloga koji ide na glasanje ne promijeni. Pod njegovim se predsjedanjem ovoga tjedna dogodila i velika rijetkost da parlament izglasa neku odluku izravno suprotnu željama i politici vlade: zastupnici su, naime, s jednim glasom razlike izglasali da vlada mora tražiti odgodu Brexita ako sporazum o povlačenju ne bude prihvaćen, odnosno da vlada mora pod svaku cijenu izbjeći scenarij Brexita bez sporazuma.

– Progurali ste zakon u samo četiri sata! To je ustavna sramota! I izglasan je većinom od jednog glasa – pobunio se, dosta žestoko, Mark Francois, jedan od zagovornika tvrdog Brexita iz redova Konzervativne stranke. Dok je govorio, praćen glasnim dobacivanjem iz protivničkih redova, koji su pak bili praćeni Bercowovim upozorenjima “orrdeer”, uspio je čak i dramatično citirati Isusa Krista s križa: – Oprosti im, oče, ne znaju što čine – rekao je M. Francois, ali Bercow nije bio impresioniran i presudio je da nema ništa nepropisno u proceduri po kojoj je ovaj zakon izglasan.

Zanimljivije od utakmice

Svatko tko je gledao rasprave u Westminsteru koje se, vidjeli smo, u Bruxellesu već opisuju kao “zanimljivije od utakmica Premijer lige” mogao je primijetiti da tu ima puno deranja. Zbog toga Bercow toliko često i poziva na red i mir. Zašto toliko deranja? Zato što u britanskom parlamentu nema mikrofona ispred svakog zastupnika, koji bi mogli uključiti taj mikrofon kad govore i isključiti kad ne govore, kao što je to praksa u Hrvatskom saboru ili u Europskom parlamentu. U Westminsteru postoji gomila mikrofona koji vise iznad zastupničkih klupa i od kojih se po jedan spušta blizu glave govornika u tom trenutku, no to su mikrofoni za televizijski prijenos, a u samoj dvorani zastupnik mora govoriti glasno, posebno kad se u žaru rasprave pojavi komešanje, dobacivanje iz drugih zastupničkih klupa ili općenito neki žamor.

– Svjestan sam da za ljude koji gledaju izvana recentne aktivnosti u našem parlamentu mogu izgledati neuredno, možda čak kaotično. No, ustvari, to je demokracija na djelu – kaže Andrew Dalgleish, britanski veleposlanik u Hrvatskoj, kojega smo upitali za komentar događaja u Westminsteru.

– Osnovno pravilo u britanskoj politici jest da je britanski parlament suveren, što znači da ono što parlament odluči, to postaje zakon. Parlament nije čak ograničen ni vlastitim pravilima procedure. Uvijek je bilo tako, Britanija funkcionira po tom principu stoljećima i uspijevali smo sve to vrijeme voditi zemlju vodeći se tim principima pa ćemo tako uspjeti i sada i u budućnosti. Trenutačno parlament raspravlja o vrlo važnoj temi, možda najvažnijoj u proteklih nekoliko desetljeća, pa je stoga i očekivano da zastupnici nastupaju vođeni onime za što oni vjeruju da je najbolje za zemlju i za građane. Stoga sada pratimo vrlo strastvenu debatu, no ako gledate pažljivo, u toj debati – ili, u ovom slučaju, seriji debata i glasanja – zastupnici slušaju jedni druge, iznose argumente i protuargumente te se jedni prema drugima odnose s poštovanjem – kaže veleposlanik Dalgleish.

Istina, razina poštovanja ne gubi se čak ni kad se glasnice naprežu od urlikanja. Čak i kad se deru, zastupnici se jedni drugima obraćaju s “časni gospodine” i “časna gospođo”. Ako se obraćaju kolegi iz svoje stranke, mogu reći “moj časni prijatelju” ili “moja časna prijateljice”. Ako se obraćaju uglednijim zastupnicima koji sjede u kraljičinom savjetodavnom vijeću Privy Council, naglašavaju da je taj netko ne samo častan (“honourable”) nego i ispravan (“right”, dakle Right Honourable…). Ima tu još i obraćanja u kojem se koristi pridjev učeni, “moj učeni prijatelj”, što znači da osoba kojoj se govornik obraća ima pravne kvalifikacije. Kad je vrijeme za glasanje, John Bercow se zadere “division” (u smislu: podijelite se, zastupnici), jer zastupnici se fizički dijele na one koji prolaze hodnikom i skreću u sobu desno, što znači da glasaju za prijedlog, i one koji prolaze hodnikom i skreću u sobu lijevo, što znači da glasaju protiv.

No kako je Bercow završio u politici i na mjestu predsjednika Donjeg doma britanskog parlamenta? Politička karijera mu je prilično kontroverzna. U mladosti je bio dosta žestok desničar, a skrenuo je prema centru, pa i ljevici, nakon što se 2002. oženio laburističkom aktivisticom Sally Illman. Ranije, kao mladi desničar, bio je član jednog društva koje je promoviralo ideju o slanju tamnoputih i azijskih doseljenika natrag odakle su došli. To je zagovarao s ciljem “jačanja našeg nacionalnog identiteta”. Kasnije je rekao da mu je žao zbog toga. Osim imigranata, na fakultetu je govorio i protiv homoseksualaca i feministica, a bio je i predsjednik Federacije konzervativnih studenata čiji su članovi na nekim prosvjedima nosili majice s natpisom “Nelsona Mandelu na vješala”.

Prate ga optužbe

Kasnije je negirao da je nosio ili znao da drugi nose te majice, ali ljudi koji su ga tada poznavali tvrde da je podržavao aparthejd u Južnoafričkoj Republici. Kao vijećnik u južnom Londonu 1987. glasno se protivio uvođenju “gej literature” u dječje biblioteke. Zastupnikom u britanskom parlamentu postao je 1997., a za predsjednika je izabran 2009. godine. Prate ga optužbe da ugnjetava podređene. Prema tradiciji koja seže 230 godina unatrag, predsjednici Donjeg doma britanskog parlamenta automatski po odlasku s te dužnosti dobivaju plemićku titulu i ulaze u Dom lordova. Početkom godine, kad su vlada i velik dio njegove Konzervativne stranke već postali lagano ljuti na Bercowa što ne usmjerava rasprave u parlamentu na temu Brexita baš na njihov mlin, u medijima se pojavila informacija, potkrijepljena neimenovanim izvorima dakako, da bi Bercowu mogli uskratiti plemićku titulu. No, čak i ako ga ne čeka titula lorda, uvijek može biti koristan na bilo kojoj življoj tržnici, gdje bi njegov glas koji tako lijepo viče “order” zasigurno privlačio kupce na njegov štand, ma što da prodavao. “Kruuumpiiiira…”  

Pogledajte i video: Masovni prosvjed zbog Brexita

Video: Wochit Masovni prosvjed zbog Brexita