Zašto je publika protiv najboljeg tenisača na svijetu

Sam protiv svih. Najbolji na svijetu, a bez pune podrške. Štoviše, čak je izviždani pobjednik. Neobično, zar ne? To je priča Novaka Đokovića, koji titule osvaja uza zvižduke s tribina, na kojima navijaju za njegove protivnike. Svijet voli pobjednike, ali očito ne sve. Pa što je taj Beograđanin, sin Hrvatice i Crnogorca, toliko skrivio? Uzdrmao je ustaljenu rutinu u teniskom svijetu, popeo se na vrh, prekinuo dominaciju velikana Rogera Federera i Rafaela Nadala, ukrao im dobro uhodani šou. I to je njegova “krivnja” – društvu iz bijelog sporta nije se svidjelo što se netko treći umiješao u priču. I otvoreno mu, i glasno, po svijetu zvižde. Još bismo shvatili da je nešto zaista grdno pogriješio, učinio kakvu tešku glupost, nekome napakostio, postao negativac, ali on se godinama uporno trudi činiti suprotno, gradi imidž zlatnog dečka. Pogledate li njegove profile na društvenim mrežama, sve bliješti, sve je pripremio za tron. Uspješan bez velikih skandala. Obitelj, sin, supruga, pomoć drugima. Golden Boy. A to mu ipak ne prolazi... Lako za internet, no Đoković je proteklih godina bez premca bio najbolji tenisač svijeta, prošlog vikenda osvojio u New Yorku US Open deseti Grand Slam, pridodao je ranije Wimbledon i Australian Open. Skida rekorde gdje stigne, igra sezonu za povijest, a pred njime je tek budućnost, samo mu je 28 godina. U posljednjih pet godina četiri je dočekao kao najbolji igrač svijeta. Već je jedan od najvećih u povijesti, a vrlo lako bi to moglo biti i bez sintagme “jedan od”. I zapravo najuspješniji.

Kad su prošlog tjedna pitali Federera hoće li Đoković osvojiti još koji Grand Slam, ovaj se od srca nasmijao:

– Vi se zaje...ate? Pa naravno, tek je počeo! – aplaudirao je Federer nakon izgubljenog finala US Opena u kojem je Đoković opet bio bolji. Iza sebe Beograđanin ima nevjerojatnu sezonu u 2015., izgubio je u samo pet mečeva, uključujući i jedan od Ive Karlovića, a postao je prvi koji je prebacio 16.000 bodova. Sve je na terenu uspio dečko iz susjedstva (OK, mora još osvojiti Roland Garros), no često taj velikan na suprotnoj strani ima i protivnika i navijače. U finalu ovogodišnjeg Australian Opena publika je navijala za Andyja Murraya. U finalu Roland Garrosa navijali su za Stana Wawrinku. Ista priča bila je i u finalu US Opena prošlog vikenda, u kojem je, kao i na Wimbledonu, pobijedio Federera. Pljesak je od Amerikanaca dobio bi tek kad bi servis završio u mreži ili poen otišao protivniku. Zapljeskali bi mu, dakle, kad je gubio. Kad Novak promaši poen, stadion je na nogama. Sutkinja upozorava, ali nitko ništa, a Federer se smješka. Uza sve to, Đoković pobjeđuje. Ne pokazuje da mu smeta, već se nosi s time. Iz dana u dan. Godinama isto. I što sad? Hoće li se to ikada promijeniti, da napokon čuje:

– Nole, svi te vole!

Na stranu novac i uspjeh, ali mora biti frustrirajuće kad ti kao sportašu nevoljko na tribini zaplješću, svi su im drugi draži, a ti si najbolji u tom društvu. Srećom, ima mentalnu snagu koja je odlika pobjednika i ona ga je odvela na vrh. Cilj u životu bio mu je oduvijek samo jedan. Broj jedan. Na ATP ljestvici, ne na tribini.

Vizionar s četiri godine

Teniski dominator počeo je s ružičastim reketom, ružičastom kapom i tenisicama na čičak. Mali, žgoljavi dječak od samo četiri godine s reketom u ruci od kojeg je bio svega malo veći na Kopaoniku sam se sebi obećao:

– Bit ću najbolji na svijetu!

Lupajući lopticu o teniski zid, koji će poslije stradati od NATO–ovih bombi, samo mu je tron bio u glavi. Ponavljao je to tko god bi ga tko upitao, a na YouTubeu postoji i snimka njegova prvog intervjua u nekoj dječjoj TV-emisiji, u kojoj vrlo ozbiljno uvjerava nešto starijeg voditelja kako će biti najbolji na svijetu.

– Kad sam dao taj intervju, imao sam možda sedam ili osam godina. I ljudi su mi se smijali. Jer, šanse da to ostvarim bile su mi minimalne. Ali, uspio sam, zar ne? Lijepo je to, cijeli život željeti samo jednu stvar – rekao je jednom intervjuu Đoković.

U njegovoj obitelji nitko nije igrao tenis. Bio je prvi.

– Moj otac Srđan (tako se zove i otac Gorana Ivaniševića, nap. a.), nikad nije gledao tenis. Čak nije bio ni zainteresiran za taj sport. Ali je rekao, “OK, kupit ćemo reket i gledat ćemo zajedno mečeve”. Tada nismo o tom sportu znali ništa. Dugo smo učili i bilo je zabavno – ispričao je Đoković.

Nije, poput Andrea Agassija, koji je u autobiografiji otkrio kako ga je otac doslovce silio na treninge, morao ispunjavati visoke roditeljske ambicije. Sam je to želio.

– Kad sam odlučio da će mi tenis biti posao, otac me samo upozorio kako moram u onom što sam naumio preuzeti odgovornost. I tako sam se dalje ponašao – kazao je tenisač, koji do danas ima 55 titula, spomenutih deset Grand Slam turnira te samo od turnirskih nagrada više od 86 milijuna dolara, a i po zaradi bi uskoro mogao stići Federera (93 milijuna). Da bi ga stigao i po Grand Slam naslovima, mora osvojiti još sedam. Vremena ima. Neka osvoji jedan godišnje u Federerovim današnjim godinama (34), opasno će mu se približiti. A u prosjeku godišnje osvaja dva...

Majka Dijana je Hrvatica, Novakovi su djed Zdenko i baka Elizabeta iz Vinkovaca, u Beograd su se preselili zbog posla. Otac je Crnogorac.

– Ljetovao sam u Dubrovniku, često sam dolazio u Vinkovce, gdje imam rodbinu – često je ponavljao tenisač.

Trenirao je s Nikolom Pilićem, za kojeg je često govorio da mu je obilježio karijeru. Bomboni ispadaju iz usta i Piliću kad se spomene njegov učenik.

– Novak mi je bio najbolji učenik! U životu nije propustio trening, moralo je biti sve po špagi. Znao je što radi u sedam sati, što u devet. Nije bilo kompromisa, samo teniska loptica.

I Jelena Genčić, njegova prva trenerica, koja je vodila Gorana Ivaniševića, Ivu Majoli i Moniku Seleš, ističe:

– Najbolji je s kojim sam radila!

U odličnim je odnosima s Marinom Čilićem, a stao je i na Hrvatovu stranu u najtežim teniskim trenucima za našeg tenisača. Hrvati ga vole, u Umagu je uvijek rado viđen gost, bio je i ovog ljeta na turniru.

– Čilić je među najboljim osobama na Touru. Vrijedan je, a kad je osvojio US Open, bio sam presretan. Zaslužio je to! – hvali našeg igrača te tvrdi kako se divi Janici i Ivici Kosteliću. A i Čilić tvrdi kako su odlični prijatelji bez obzira na negativan skor 0-14.

Iz doba kada je Đoković kao mladić s ocem išao po turnirima, znao je Novak reći:

– Kad bismo otac i ja putovali po svijetu, imali bismo problema, jer čim bi vidjeli naše putovnice, mislili bi da smo neki teroristi. Morali smo se truditi dvostruko više nego drugi da bismo se dokazali – ispričao je Đoković.

Silne titule osvajao je s Mariánom Vajdom, a timu se 2013. priključio i slavni Boris Becker. Iako različiti, Nijemac sklon boemskom životu, a Nole obiteljskom (svaki slobodan trenutak provodi sa sinom Stefanom), Becker mu je pomogao oko servisa, ali i donio karizmu.

Nije prošlo mnogo vremena i njegovo se ime počelo izgovarati, što je malo kojem uspijevalo (to je čest problem ljudi s ovih prostora). No, kada je 2007. godine u Montrealu zaredom pobijedio tada tri najbolja tenisača na svijetu Andyja Roddicka, Rafaela Nadala i Rogera Federera (što je uspio Boris Becker 1994. godine kada je pobijedio Michaela Sticha, Petea Samprasa i Gorana Ivaniševića u Stockholmu), Đoković je privukao pozornost, teniski je svijet počeo “lomiti” jezike.

No, tada su počeli i problemi. Počeli su potresi, a oni što su se tresli i padati sa pozicija na teniskim ljestvicama, počeli su se okretati protiv njega. I publika, ali i tenisači. Krenimo redom u taj začarani krug, u kojem su se okrenuli protiv njega. Igrači su ga “uzeli na zub” zbog njegovih imitacija. Pokušavao je šaljivo oponašati društvo s Toura te se tako približiti publici. Česta je “meta” bio baš Rafael Nadal, njegov rival, kojem se to nikako nije svidjelo. Tenisač Fernando Verdasco, Nadalov sunarodnjak, rekao je:

– Ne sviđaju nam se Đokovićeve šale. Stalno želi biti smiješan, privući najviše pozornost i biti najveći šoumen.

Krenulo je kroz šalu, ali je išlo i dalje, pa je tako pjevačica Shakira negodovala nakon što je s Viktorom Troickim snimio parodiju na njezin spot u kojem je akter bio i Nadal.

– Nadal je bolji tenisač od tebe – poručila mu je pjevačica Shakira.

Ovom društvu pridodala su se još i neka imena, a i sam Roger Federer ga je kritizirao:

– On je hodajući vic.

Ono što su mu dodatno zamjerali, bilo je vezano za igru. Odnosno, činjenicu da je predavao mečeve. Primjera radi, svojedobno je na Roland Garrosu predao polufinalni meč Rafaelu Nadalu, koji je Španjolac vodio 2:0 u setovima, kazavši kako ima problema s disanjem. Ljudi su poludjeli, bili su uvjereni kako mu se dalje nije dalo igrati kad je postajalo sve jasnije da će izgubiti od Španjolca.

Ptičja groznica i SARS

Nakon slične situacije, čak je i Michael Stich (wimbledonski pobjednik iz 1991. godine, iste kada je Novak prvi put primio reket u ruke) reagirao:

– To je nesportski! Đoković mora odigrati meč do kraja, makar izgubio sve gemove!

I Roger Federer je na tu temu imao svoje viđenje:

– Ne znam što je njegov problem, ali od Novaka se može očekivati da zbog navodne iscrpljenosti, bolova u leđima ili sličnog preda meč kada gubi. Evo, meni je jednom predao jer ga je boljela noga.

Andy Roddick prije njihova meča u New Yorku 2008. godine kazao:

– Leđa i kuk. Grčevi. Ptičja groznica, SARS, kašalj, prehlada. Đoković ili simulira ili je najhrabriji na svijetu. Sami zaključite što je istina – kazao je Roddick. Kada ga je Đoković dan kasnije pobijedio, uzeo je mikrofon i rekao američkoj publici:

– Roddick je nabrojio da imam 60 bolesti. Očito ih nemam....

Publici se nije svidio obračun s američkim miljenikom. Imao je problema i s publikom. U Madridu je, iznerviran, opsovao iz sveg glasa prema tribinama. Ljudski je da u tim silnim satima pod pritiskom, neki put pukne film i “hladnom ko špricer” igraču poput njega. Odigrao je više od 800 mečeva (667 pobjeda – 145 poraza) pa, kad se to pomnoži s barem po dva sata na terenu, nakupi se vremena, a živci rade. Zamjeraju mu i što pretjerano slavi nakon pobjeda, u kojima gestikulira, lupa se šakom po prsima, pokazuje prstima na sebe u stilu “Ja sam taj, najbolji”. A trenutačno je najbolji, nije ništa krivo učinio. No sve je ovo utjecalo na to da mu neki okreću leđa. Kad su ga prošlog tjedna, nakon što je izviždan u meču s Rogerom Federerom u finalu US Opena pitali što o tome misli, smireno je kazao:

– Federer ima mnogo navijača, ali bilo je i onih koji su navijali za mene. A na njih sam se pokušavao fokusirati. Ne želim kritizirati publiku, a i mislim da veliki prvak kao on i treba imati veću podršku gdje god igrao. Podršku apsolutno zaslužuje, a kad je riječ o meni, ja je tek moram zaslužiti. Nadam se da ću u budućnosti to i uspjeti.

I u tome je štos. Na stranu oponašanje, gestikulacije ili sporne predaje mečeva, one nisu pravi razlog što najbolji tenisač nema punu podršku koju zaslužuje. U analizama tog fenomena, koji se aktualizirao na US Openu, američki su se novinari prisjetili da je i Federer imao sličan problem. Ni njega publika preko bare nije voljela na početku jer je pobjeđivao Amerikance. No, kad je Andre Agassi zaključio tenisku priču, Federer je stao na njegovo mjesto, postao idol. Neki će reći da ga navijači ne vole jer dolazi iz istočne Europe te zatim povlačiti paralele s Ivanom Lendlom, koji također ima problema s prihvaćanjem. No, iako velika tržišta vole igrače sa svojih prostora, manje je važno odakle je došao, veći mu je problem što je imao “krivi” tajming. Kad je on stupio na scenu, svijet se već polarizirao, na navijače Nadala i Federera, a on je bio treći. Porušio im je vladavinu, no navijači su već imali favorite. A nećete pronaći navijača koji mijenja boje. Svakako ne preko noći. Očekujemo da će doći Đokovićev trenutak apsolutnog trijumfa. Pripremio je sve za tron novog sportskog heroja, no aktualnom teniskom svjetskom autoritetu Federeru još traje mandat. Kad se Švicarac oprosti od tenisa, doći će Novakovo vrijeme. Dosad je bio strpljiv i uspjelo mu je. Ima dana...

>>U vječitoj utrci za najvećim naslovima Đokoviću slobodan put do Federera