Novak: Jedinstveno tijelo za vještačenje ima 20 tisuća neriješenih slučajeva

Kafkaeskna Drzavna Administracija

AFERA SOBOLI Autor/izvor: Domagoj Margetić  Datum objave: 11.07.2015. - 21:10:00  Zadnja izmjena: 12.07.2015. - 09:33:33  KOLUMNA - Kada je u pitanju Afera Soboli, prvo što mi pada na pamet su: Korupcija, cenzura i strah. Karamarkova Afera Soboli zapravo je vrlo radikalan primjer povezanosti s jedne strane političke korupcije i organiziranog kriminala, te s druge strane marketinško izdavačke korupcije, medijske cenzure i novinarskog straha. I to možda ozbiljnije nego ijedna druga korupcijska afera u Hrvatskoj. Ne možemo se ne upitati što to povezuje sve te netransparentne, skrivene, da ne kažem tajne interese. Ujedno cenzura informacija o Aferi Soboli u medijima u Hrvatskoj, također otvara i pitanje sukoba sumnjivih privatnih interesa i javnog interesa u obavljanju novinarskih zadataka. Odnosno na Aferi Soboli padaju i posljednje medijske maske, a dokazuje se nešto što vrlo često nerado priznajemo – i cenzura je korupcija. Ili da budem potpuno otvoren, slijedom jednog nedavnog okruglog stola održanog u Ljubljani na kojem smo kolegica Sandra Bašić Hrvatin i ja zaključili – novinarstvo ili radi u javnom interesu ili je korumpirano. Ukratko, sve ono što u medijskom prostoru nije usmjereno u javnom interesu, svakako nije novinarstvo. Nesporno je, međutim, kako je u javnom interesu da javnosti budu dostupne informacije, podaci i dokumenti o korupcijskoj aferi s kojom se povezuje šefa opozicije, Tomislava Karamarka. Prikrivanje takvih informacija, s druge strane, njihovo cenzuriranje, zabranjivanje ove teme u medijima nije samo pokušaj cenzure, nego je i očito dobro organizirano prikrivanje korupcijske afere prvog čovjeka HDZ-a, u čemu su Karamarkovi javni i skriveni PR-ovci više nego uspješni. Bilo bi, naravno, u javnom interesu vidjeti i koliko financijski stoji takvo prikrivanje Afere Soboli u medijima, odnosno koliko se za šutnju o ovoj aferi plaćaju pojedini mediji, njihovi vlasnici, ili pak visokopozicionirani urednici, koji su itekako svjesni ne samo činjenica i podataka o Aferi Soboli, nego i toga što rade skrivanjem ovih činjenica od javnosti. Svatko od njih će, naravno, imati svoj izgovor, koji se u konačnici svodi na to kako, eto, „trebaju od nečega preživjeti“, što je naravno točno, ali s novinarstvom nema puno veze. Međutim, ima s korupcijom. Potpuno je nebitno jeste li šutnju o nekoj aferi naplatili desetke tisuća, ili stotine tisuća eura, ili kuna, ili ste tu šutnju naplatili sigurnim i srednje, ili pak slabo plaćenim radnim mjestom. Ma kolika bila ta cijena, radi se o korupciji. Korupcija je korupcija, bez obzira na iznose, nekoga se ionako plaća više, a nekoga se može kupiti jeftinije. Ništa novo. Konačno, najveću cijenu ipak plaća javnost, koja je zbog takve medijske korupcije uskraćena za bitne informacije o tomu kako se na pozicijama moći u prošlosti ponašao čovjek koji se u političkom ringu natječe za mjesto premijera u budućoj vlasti. Ponovit ću onu staru narodnu: „Kriv je tko krade i tko ljestve drži!“. Svi oni koji prešućuju i cenzuriraju informacije o Karamarkovoj Aferi Soboli, zapravo „drže ljestve“ višemilijunskom izvlačenju novca iz državnog proračuna, i drže medijske kulise kojima se prikriva ova korupcijska afera teška preko 282 milijuna kuna. Između ostalog, naša zadaća kao novinara je javnosti objaviti one informacije i činjenice, koje bi bez našeg novinarskog rada ostale skrivene od te iste javnosti. Ili kako je to rekao Orwell: „Novinarstvo je objava nečega, što netko drugi ne želi da bude objavljeno. Sve drugo je PR“. Zato, dok mi ovih dana raznorazni, kojekakvi i koječiji, za koješta zaduženi „dušobrižnici“, „dobronamjerno“ postavljaju pitanje; „Zašto sam baš sada objavio knjigu o Karamarku?“, pa sami nakon toga zaključuju kome to tobože više ili manje odgovara, želim i javno sasvim otvoreno odgovoriti na to glupo pitanje. Zato što svi vi skrivate Karamarkovu Aferu Soboli. Zato što smatram da javnosti moram objaviti činjenice koje se od javnosti žele sakriti. Zato što je u medijima zabranjena tema kako je i koliko desetaka milijuna kuna u korupcijskoj Aferi Soboli izvučeno iz državnih poduzeća. Zato što je objava knjige o tom mojem novinarskom istraživanju jedini mogući način razbijanja medijske cenzure o toj priči. A matematika Afere Soboli je, zapravo, vrlo jednostavna. U Aferi Soboli iz Hrvatskih autocesta izvučeno je najmanje 18 milijuna 735 tisuća 635,60 kuna; iz Hrvatske pošte ukupno 88 milijuna 722 tisuće 150 kuna; iz Podravke oko 3 i pol milijuna kuna; iz više državnih poduzeća posredstvom M SAN grupe čak 31 milijun 585 tisuća kuna; iz MUP-a 139 milijuna 390 tisuća 437 kuna (koje su „zamračene u raznim javnim nabavkama u vrijeme kada je Karamarko bio ministar unutarnjih poslova). Nepoznati su mi ostali točni iznosi koji su u Aferi Soboli izvučeni iz Hypo Grupe (Karamarkova je tvrtka, naime, imala najmanje šest ugovora s Hypo Grupom u vrijeme Afere Hypo); zatim nepoznato je i koliko je tvrtka Soboli izvukla preko Pavićevog Europapress holdinga (za kojeg je Karamarkova tvrtka radila u vrijeme kada joj je današnji šef HDZ-a bio na čelu); nepoznato je ostalo i koliko su bili „teški“ ugovori Sobolija i INA-e (za koje posjedujem svu prepisku elektronskom poštom da su Soboli i INA doista poslovali zajedno i imali duži poslovni odnos); te nepoznata ostaje i točna vrijednost nekretnina u zadarskom zaleđu za koje se Karamarka višekratno javno teretilo da ih je utajio i prikrio u imovinskoj kartici. Prema dostupnim podacima, dokumentima i informacijama, Afera Soboli je, bez ovih podataka za koje je do sada bilo nemoguće utvrditi točne iznose, „teška“ nevjerojatnih 281 milijun 933 tisuće 222 kune. No, uz Aferu Soboli vežu se i pitanja zloupotreba u Sigurnosno obavještajnoj agenciji (SAO), te Ministarstvu unutarnjih poslova, o čemu je svojevremeno raspravljalo i Vijeće za nacionalnu sigurnost, koje je provedenim nadzorom i utvrdilo određene nepravilnosti u radu SOA-e u vrijeme kada je na čelu te agencije bio Tomislav Karamarko. Nije naodmet ponoviti niti činjenicu da je i Općinski kazneni sud u Zagrebu utvrdio kako Afera Soboli nije kleveta. E sad, ako Afera Soboli nije kleveta, onda – što je? Ako ništa drugo, nekako mi se ipak čini, cenzuri, zabrani i šutnji usprkos, da je objava informacija o aferi teškoj 281,933.222,00 kuna prije svega u javnom interesu. Kao što je šutnja i cenzura ovih informacija u medijima, naravno, u interesu onih koji su taj novac izvukli iz (uglavnom) državnih poduzeća. U međuvremenu, forma Soboli je, i to baš u vrijeme donošenja presude da Afera Soboli nije kleveta, na Trgovačkom sudu u Zagrebu ugašena, i to raznim višestrukim pripajanjima drugim poduzećima, što je naravno nastavak cijele ove priče. Kao što imam pravo i sumnjati u motive gašenja tvrtke Soboli, jer gašenjem firme prestaje i obveza čuvanja poslovnih knjiga i podataka o poslovanju tvrtke, koji bi očito u nekom trenutku mogli postati predmetom istrage. Sjećam se, naime, kako je usred sudskog postupka pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu tvrtka Soboli prvi put promijenila naziv, a kada su o tome službeno obavijestili sud direktori nekadašnjeg Sobolija objasnili su kako im poslovanju šteti moja objava informacija o njihovim poslovima i kako je „ime Soboli zahvaljujući Margetićevim napisima povezano u javnosti s negativnim konotacijama“. Time su, naravno, pokušali dati na težini svojih inkriminacija za klevetu, koje su mi stavljali na teret, a koje je sud kasnije presudom odbacio. Ostaje naravno i otvoreno pitanje medijima. Zašto skrivate Karamarkovu aferu tešku skoro 282 milijuna kuna? Financira li se i ta cenzura tim novcem sumnjivog porijekla? Pere li se dio novca iz Afere Soboli raznim PR uslugama koje se plaćaju tim novcem, od čega dio završava i u medijima koji cenzuriraju informacije o ovoj korupcijskoj aferi? Afera Soboli time je, svakako, postala ne samo slučaj političke, nego i medijske korupcije, a mediji su njenim prešućivanjem cenzurom i zabranjivanjem objave informacija o ovom slučaju, postali Karamarkovi suučesnici, suodgovorni za Aferu Soboli kao i sam Karamarko. Naivno, ipak, usprkos tim i takvim korumpiranim medijima, i dalje smatram kako javnost (ma kakva bila) ima pravo znati. A mi novinari imamo obvezu istraživati, pitati, gnjaviti, provocirati, izazivati, pisati i objaviti. Sve drugo je isto, samo – korupcija.