Američko-kanadski pisac hrvatskog porijekla b, rođen u Daruvaru, već je godinama prisutan u hrvatskom književnom životu. Novaković piše na engleskom jeziku, na hrvatski mu je prevedeno nekoliko knjiga, a riječ je o piscu koji je relativno čest gost naših književnih festivala, primjerice Festivala europske kratke priče. Povremeno objavljuje i kolumne u hrvatskim novinama.
Nakon što mu je 2015. godine objavio knjigu tekstova “U potrazi za domovinom”, zagrebački Sandorf potkraj 2017. godine objavio je novu zbirku Novakovićevih autobiografskih proza nazvanu pomalo misteriozno “Sumka 43”. Tekstove je odabrao i s engleskog na hrvatski preveo Saša Drach, a knjigu je uredio Darko Milošić. Očito, u knjigu su ušli prilično raznovrsni tekstovi nastali u raznim vremenskim razdobljima, pa je šteta da to izdanje nije obogaćeno najnužnijim bilješkama o nastanku pojedinih priča i njihovu životnom putu. Jer očito je da su neke priče izrazito nabijene literarnošću, a nekima ipak dominira kolumnistička stega i kolumnističko-publicistički ritam pa su u ovoj zbirci tekstova došli u pomalo neravnopravni položaj. Možda bi ubuduće bilo bolje razdijeliti Novakovićev kolumnistički opus od onog uvjetno rečeno autobiografskog koji je ispisan vrhunskim pripovjedačkim stilom, i to u najboljoj maniri sjevernoameričke književnosti.
Istina, Novaković se može ubrojiti među majstore svog zanata koji i od najmanje sitnice i najbeznačajnijeg povoda znaju ispisati zanimljivu storiju. Nije on slučajno napisao dva popularna priručnika za umijeće pisanja i nije slučajno već godinama pedagog na brojnim sveučilištima sjevernoameričkog kontinenta, ali i profesor koji često gostuje na univerzitetima diljem svijeta. Sva ta česta putovanja u njemu su izoštrila sposobnost promatranja i povlaštenog međukulturalnog prožimanja što se itekako osjeća i u njegovim tekstovima. No, Novaković je daleko najjači pisac kada piše o američkim (i kanadskim) provincijama, o životu u kojem je čovjek čak i previše blizu prirode i kada živi u velikoj, gotovo iskonskoj bliskosti s kućnim ljubimcima.
Najemotivnije priče ove zbirke upravo su one posvećene psima i mačkama, primjerice u “Životu jednog prerijskog mačka” ili pak “Našem ovčaru Samu”. U tim rijetko strastvenim pripovijetkama snažnog intenziteta čitatelj doista može uživati u Novakovićevoj stilskoj virtuoznosti i spisateljskoj posvećenosti, ali i u zanimljivoj situaciji u kojoj autor životinjama daje apsolutnu prednost u odnosu na ljude.
Novaković nam također vrlo vjerno opisuje život u američkim gotovo vesternskim pustopoljinama suptilno razarajući naše predrasude o Americi kao zemlji velegradova i posvemašnje industrijalizacije u kojoj je čovjekov život sveden na totalnu ovisnost o tehnološkoj supremaciji. Razara Novaković i mit o Kanadi kao obećanoj zemlji blagostanja i sveopće političke trpeljivosti, ali s puno šarma i duhovitosti, baveći se ipak obzirno i bez agresivnosti američkom i kanadskom bližom i daljnjom poviješću. Inspirira se ovaj upućeni i u krajnjem slučaju angažirani pisac i američkom upravo bolesnom ovisnošću o oružju, baš kao i pomalo čudnim odnosom američkog društva prema profesorima i stjecanju znanja koji je prepun ofucanih stereotipa.
A kao građanin svijeta koji, doduše, svijetom putuje kao privilegirani intelektualac kojeg štiti čelična snaga njegove moćne putovnice, Novaković minuciozno i ponekad i odveć pedantno opisuje i postkomunističke zemlje kao što su to Bugarska, Hrvatska ili pak Rusija, ali i afričke zemlje koje razvijaju specifične oblike turizma u borbi za svaki dolar. I Novaković je stoga “žrtva” globalističkog svijeta u kojemu se i vrijedna violončela mogu kupiti preko interneta i u kojemu puno ljudi može uživati u užicima koji su nekada bili dostupni samo izabranima kao što je to bio Lawrence od Arabije. Svijeta u kojem je sve relativizirano, pa čak i umjetnost. I svijeta u kojem je on tek jedan u nizu dotepenaca, koji su, doduše, znali pravilno ispuniti useljeničke obrasce, ali se ipak lakše identificiraju sa psima lutalicama nego sa seksi premijerima.