Naravno da nužan teritorijalni preustroj lokalne uprave i samouprave nije predizborna tema, koliko god je važan za političku, gospodarsku i još važnije demografsku budućnost zemlje. Lakše je voditi ispraznu negativnu kampanju nego riskirati s pokušajem motiviranja birača idejom koja im se na prvu neće svidjeti. Pokazuje to i javna rasprava koja traje od zadnjeg kolovoškog dana o izmjenama zakona koje će omogućiti dobrovoljno spajanje susjednih jedinica lokalne samouprave, općina i gradova. Tom se prijedlogu prof. dr. sc. Ivan Koprić, predstojnik Katedre za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu, nadao u intervjuu Večernjem listu kad je krajem srpnja rekao da nemamo zakonodavni okvir koji bi olakšao i pojednostavio spajanje lokalnih jedinica koje to žele. Na tomu inzistira i Europska komisija koja smatra da imamo previše gradova i općina, neučinkovitih s obzirom na trošak. Kako bi i bile učinkovite jer ima li Hrvatska toliko sposobnih menadžera i stručnjaka za upravljanje sa 556 lokalnih jedinica, uz potrebe županija, ministarstava, agencija, tvrtki...
Zasad su pristigla samo dva komentara na zakonski prijedlog, ali niti jedan od zainteresiranih lokalnih jedinica, a niti od izbornih kandidata. Možda ne znaju za raspravu, ili im je rješenje Ministarstva uprave besprijekorno. Pristigli su jedino skeptični komentari Grada Zagreba i esdepeovca Marinka Tomašića. Predstavničkim tijelima već zbog gubitka radnih mjesta nije u interesu spajanje čak i ako je racionalno i korisno. Kako će se dogovoriti već oko sjedišta buduće jedinice, a spajanje podrazumijeva i nove izbore, prijenos prava, imovine i obveza... "Teško je vjerovati da same općine imaju kapaciteta sagledati krupniju sliku i donijeti odluke o racionalizaciji jer svaka općina i djelatnici općine imaju duboko uvjerenje o isplativosti svog postojanja", razuman je Tomašićev argument uzaludnosti prijedloga, te stoga predlaže da se razmisli o određivanju kriterija i obveznosti spajanja.
Tko bi se s kim spajao?
Nije Hrvatska Danska gdje se reforma lokalne samouprave provodila dobrim dijelom dobrovoljno. Tko će se samoinicijativno odreći kakve takve vlasti bez obzira što bi im na pameti trebala biti, prije svega, kako ističe i Ministarstvo uprave, dobrobit građana. Da se u taj "brak" ne ulazi olako, bili su svjesni i u Europskoj komisiji, pa su inzistirali na financijskom stimuliranju spajanja, što je proljetos najavljivao potpredsjednik Vlade Branko Grčić. Premda je taj prijedlog još na ispitu isplativosti u drugim zemljama EU, recimo u Finskoj, gdje se provodi od 2005. Sa smanjenjem broja općina i gradova, te povećanjem njihovih nadležnosti i financijskih kapaciteta, povezano je i smanjenje broja agencija i sužavanje nadležnosti područnih jedinica ministarstava. Grad Zagreb postavlja pitanje efekta spajanja više skromnijih jedinica u veću, kao i potreba i želja jedinica s jačim proračunom da se spajaju s jedinicama skromnijeg kapaciteta. Osim toga jedinice lokalne samouprave mogu pojedine poslove prenijeti na županije, pa je upitno što ih stimulira na spajanje. Stoga, Grad Zagreb smatra da je nužno provesti promjene u ustroju županija vodeći računa o ekonomskim pokazateljima i povijesnom kontekstu. Ministarstvo uprave upozorava na obveze iz Europske povelje o lokalnoj samoupravi dok u pogledu financijske opravdanosti spajanja ističu da će to procjenjivati same jedinice koje se spajaju.
Upravo o isplativosti spajanja lokalnih jedinica lani je na svom blogu matematički model izradio Aleksandar Hatzivekos s veleučilišta u Velikoj Gorici. Koristeći podatke Ministarstva financija i Državnog zavoda za statistiku doveo je u odnos broj stanovnika općine i grada s jedne i potrošnje (na plaće zaposlenika i naknade za političare) s druge strane. Došao je do formule po kojoj za "hladni pogon" općini u prosjeku treba 470.000 kuna fiksnih troškova na koje treba nadodati varijabilni dio troškova ovisan o broju stanovnika. Njegova je računica pokazala da se isplati spajati dvije općine s po 4000 stanovnika, kao i jednu sa 7000 i drugu s 2000, ali ne i dvije općine s po četiri i pet tisuća stanovnika. Spajanje dviju općina isplati se ako obje imaju manje od 4151 stanovnika, triju općina ako sve imaju manje od 3464 i četiriju od kojih svaka ima manje od 3063 stanovnika. Autor napominje da te rezultate treba uzimati "sa zrnom soli" jer je riječ o aproksimaciji, dok isplativost spajanja ovisi i o drugim nepredvidivim nematematičkim parametrima. Što se tiče naknada za predstavnička i izvršna tijela, Hatzivekos, inače član SDP-a, kaže da je situacija puno jednostavnija. Prosječna općina ima 63.484 kune fiksnih godišnjih troškova za naknade lokalnim političarima te se taj iznos povećava za 32,86 kuna po stanovniku, te računica pokazuje da se spajanje općina uvijek isplati provesti. Naravno, rezultate ne treba uzimati zdravo za gotovo, jer oni pokazuju prosječan trend potrošnje te isplativost spajanja s tog aspekta. Kriterij od 4151 stanovnika za spajanje općina ispunjava 80 posto općina, ne računajući da je isplativo i povezivanje većih općina s manjim, a u odnosu na izdvajanja za plaće političara spajanje je uvijek isplativo!
I ovom prigodom valja podsjetiti kako je na skupu u HAZU-u izračun geografa koji je uzeo niz relevantnih kriterija pokazao da u Hrvatskoj imamo zapravo 123 urbana središta.
Na začelju europskog trenda
Na temu "Veličina lokalnih jedinica - europske tendencije i hrvatske nedoumice" stručni rad prof. dr. sc. Željka Pavića pokazuje da i velike i male jedinice imaju svoje prednosti i nedostatke. Od 21 europske zemlje, u njih 17 se od 1951. broj jedinica smanjio od 4 do 90 posto, dok su četiri zemlje u kojima je broj jedinica porastao, u Italiji (4%), Češkoj (51%), Sloveniji (131%) i uvjerljivo najviše u Hrvatskoj (329%). Švedska je reformu započela 1951. zbog depopulacije kad je imala 2500 jedinica, a danas ih ima 284. Norveška je davala financijske potpore za spajanje, ali i dalje imaju više od pola općina s manje od 5000 stanovnika. Finske općine imaju od 8000 do 15.000 stanovnika. Hrvatska ima 89 posto općina s manje od 5000 stanovnika i 46,8 posto gradova s manje od 10.000 stanovnika. U nekim zemljama lokalne jedinice i njihove ovlasti stavljaju u korelaciju pri čemu se vodi računa o minimalno potrebnom broju stanovnika da bi pružanje određenih usluga bilo optimalno, recimo za odvoz smeća u Njemačkoj 100.000 stanovnika, za obrazovanje od 350 do 500 tisuća...
Europski trend već šest desetljeća jest smanjenje broja lokalnih jedinica. I veličina proračuna jedan je od kriterija koji bi mogao motivirati na spajanje. Institut za javne financije upravo je objavio rad Katarine Ott i Mihaele Bronić: "Ostvarenje proračuna općina, gradova i županija u 2014." (na adresi http://www.ijf.hr/upload/files/file/newsletter/98.pdf). Pri tomu se podaci različitih jedinica ne smiju uspoređivati jer recimo prosječni rashod u županiji po stanovniku je 1070 kuna, općini 3082, a u gradu (i Zagreb) 3999 kuna, što odražava njihove različite nadležnosti. Zatim, proračun ne mora odražavati stvarno stanje financija jer se lokalne jedinice zadužuju i preko tvrtki ili ustanova u (su)vlasništvu, te velike razlike prihoda i rashoda mogu biti posljedica i velikih ulaganja ili prodaje imovine, a ne lošeg planiranja. No, došle su do zanimljivih zaključaka. Od prvih 20 općina s najvišim prihodom po stanovniku, od Vira s 19.313 kuna do Rogoznice s 8239 kuna, sve se nalaze uz more osim Plitvičkih jezera. Od dvadesetak najsiromašnijih, s prihodom manjim od tisuću kuna po stanovniku, nijedna se općina ne nalazi uz more. Pri tomu se ne može izvući neka korelacija u odnosu na broj stanovnika. Slično je i s gradovima, gdje su u prvih 20 s najvećim prihodima po stanovniku od Novalje s 11.659 kuna do Crikvenice s 6914 kuna, samo četiri grada – Vrlika, Lipik, Pazin i Zagreb – koji nisu na moru, a od najsiromašnijih koji imaju prihod manji od 2000 kuna, nijedan se ne nalazi uz more.
To znači i da morske općine i gradovi baš i neće biti zainteresirani za spajanje. Čak je 20 općina s prihodima manjim od dva milijuna kuna (Zažablje 700.000 kuna), dok Konavle, Župa Dubrovačka i Matulji imaju prihode iznad 60 milijuna kuna. Istodobno ima gradova s prihodom po sedam milijuna kuna, dok Split i Rijeka imaju sto puta više, ne računajući Zagreb sa 6,7 milijardi kuna.
"Marginalnost općina nije samo pojava u udaljenim i slabije razvijenim regijama, već ona zahvaća i napredne, vrlo razvijene zemlje poput Austrije. Pozitivan pristup rješavanju aktualne financijske krize pokazuje reformna suradnja dviju donedavno suprostavljenih stranaka u Štajerskoj", piše u svom radu o spajanju općina kao načinu borbe protiv marginalnosti i financijske krize, a objavljenom u Hrvatskom geografskom glasniku, austrijski geograf Walter Zsilincsar. I kaže, unatoč početnoj skeptičnosti, većina stanovnika Štajerske na referendumu se izjasnila za spajanje općina koje je započelo 2013. godine.
>>Vir - otok bespravne gradnje postaje destinacija za najbogatije
zašto ti "bogati gradovi" imaju 1001 i jednu olakšicu i zašto če do 5 mjeseca zjapiti prazni i zašto djeca ima rade i školuje na siromašnom kontinentu? zato jer uvijeti života van turizma ne postoje? da postoje nebi imali tako rijetku naseljenost.