Kulturna baština često ima posebno mjesto u nacionalnim, regionalnim i lokalnim kulturnim politikama jer je izraz identiteta naroda, odnosno zajednice. Materijalni i nematerijalni ostaci baštine nastoje se očuvati jer to jamči i osiguranje kulturne raznolikosti kao i pripadanje zajednice određenom mjestu i vremenu koje ta baština izražava. U tom smislu, kulturne politike pojedinih zemalja često za kulturnu baštinu izdvajaju veće udjele u usporedbi s ostalim kulturnim sektorima. U Hrvatskoj je primjerice u 2019., prema podacima Ministarstva kulture za financiranje kulturne baštine, na nacionalnoj razini izdvojena 104,493.191 kuna, gotovo jednako kao ulaganje u sve ostale kulturne sektore (111,061.091). To je, primjerice, više nego tri puta više nego za sektor knjige i nakladništva, gotovo 4,5 puta više nego za dramsku, plesnu i izvedbenu umjetnost, 10 puta više nego za glazbu ili čak 30 puta više nego za vizualne umjetnosti. Osim toga, ulaganje u obnovu materijalne kulturne baštine zahtijeva veće troškove jer je riječ o građevinskim radovima. Tako je, primjerice, u Hrvatskoj najveća stavka upravo ulaganje u nepokretna kulturna dobra za koje je u 2019. godini izdvojeno 77,869.300 kuna, a što iznosi 74,5% ulaganja za cijeli sektor kulturne baštine.
Hrvatski okviri
Europska unija od početka svog osnivanja ima zadaću promocije europskog identiteta, a baština ima važnu ulogu ne samo kao dokaz pripadnosti Europljana određenom teritoriju već i kao dokument njihova povezivanja i međusobnog utjecaja te kao izraz kulturne raznolikosti unutar samog europskog kontinenta. Osim toga, kulturna je baština katalizator društvenih promjena. Brojni su primjeri dokazali regionalni razvoj temeljeći se upravo na kulturnoj baštini te doprinoseći, primjerice, razvoju (kulturnog) poduzetništva, industrije i turizma. U hrvatskim okvirima, tako, možemo spomenuti Šibenik s projektom tvrđave Sv. Mihovila, Ogulin s Centrom za posjetitelje Ivanina kuća bajke, Karlovac sa slatkovodnim akvarijem Aquatika, Rovinj s Ekomuzejom Batana, Krapinu s Muzejom krapinskih neandertalaca. U nekim je slučajevima pak razvoj temeljen na baštini dosegao razmjere koji lokalnoj zajednici, odnosno samoj kulturnoj baštini donose više štete nego koristi, kao u primjeru Venecije, a u opasnosti je, na žalost, i Dubrovnik.
Povijesno gledajući, baština je u EU uvijek imala posebno mjesto: prethodni financijski instrumenti baštinu su financirali putem specifičnih programa (Raphael), kao posebno područje prioriteta kulture ili kroz strukturne fondove koji kulturnoj baštini često pružaju financijski vrednije prilike nego programi iz područja kulture. Tako su, primjerice, u razdoblju od 2007. do 2013. 3,2 milijarde eura uložene u baštinu iz Europskog fonda za regionalni razvoj, 1,2 milijarde uložene su u ruralnu baštinu u sklopu Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj, a oko 100 milijuna dodijeljeno je za istraživanja iz područja baštine u sklopu Sedmog okvirnog programa (FP7).
Razvoj temeljen na baštini važan je i u trenutačnom financijskom periodu, od 2014. do 2020., a kulturna baština može odigrati i značajnu ulogu u postizanju ciljeva strategije Europa 2020. za pametan, održiv i uključiv rast. Iako na neki način privilegirana putem financijskih instrumenata EU, baština danas ne samo na razini nacionalnih kulturnih politika već i u sklopu EU politika nailazi na važne izazove, a koji se očituju u pitanjima isplativosti ulaganja u obnovu baštine. Iako EU osigurava znatna sredstva za obnovu kulturne baštine, postavlja se pitanje optimalnog korištenja tih sredstava. Što se događa kada prestane EU/javno financiranje? Na koji se način baština održava u budućnosti? Kako se financira?
Iako se EU sredstvima baština uspijeva obnoviti, čest je slučaj da loše upravljanje lokalitetom ponovno vodi do njegova propadanja, u koji onda ponovno treba ulagati. Stoga i EU politike baštine podržavaju iznalaženje modela trajnosti i održivosti baštine, i to ne samo na razini pojedinih lokaliteta već i njihovim ugrađivanjem u regionalne, nacionalne i međunarodne politike. Jedan od projekata koji se bavi tim pitanjima je projekt KEEP ON koji se financira iz sredstava Europskog fonda za regionalni razvoj, programa međuregionalne suradnje, INTERREG Europa. Glavni fokus projekta je na poboljšanju javnih politika u sektoru kulturne baštine u smislu razvoja visokokvalitetnih projekata koji osiguravaju održivost rezultata s razumnim javnim financiranjem i imaju dugotrajan učinak na regionalni razvoj. Raznolikost iskustava koje donose partneri iz Španjolske, Portugala, Poljske, Italije, Grčke i Nizozemske važna je za razmjenu različitih znanja koja koordinira hrvatski partner Institut za razvoj i međunarodne odnose iz Zagreba s dugogodišnjim iskustvom u proučavanju upravljanja kulturnom baštinom, kulturnim turizmom i kulturnim politikama.
Iako su za većinu zemalja najveći izazovi u samoj održivosti financiranja kulturne baštine, odnosno nedovoljno profiliranim znanjima u području kulturnog menadžmenta kojima bi se održivost i osigurala, neke su zemlje takve izazove prevladale, kao npr. Nizozemska. Tako, primjerice, održivost financiranja Nizozemska često nalazi u adaptivnoj namjeni objekata baštine, a koji su često namijenjeni širokom tržištu. Po tipu baštine, Nizozemska, zbog opadajućeg broja vjernika, najveće izazove ima s crkvenom baštinom, a koja se često prenamjenjuje u koncertne prostore, hotele i restorane, obrazovne centre, odnosno studentske smještajne objekte. Na taj se način osigurava ne samo kontinuitet financiranja objekta baštine već i trajnost same građevine zbog činjenice da je u redovitoj uporabi, što omogućuje borbu protiv vlage i ostalih prirodnih fenomena koji mogu utjecati na trajnost objekta. Primjeri takve adaptivne prenamjene služe kao uzor drugim zemljama, no osnovni preduvjet kojim bi se osigurala odluka o tipu namjene prevladavanje je predrasuda o prikladnosti namjene određene vrste objekata. U tom smislu, u tradicionalno orijentiranim kulturnim politikama često se nailazi na otpor kako određenih društvenih krugova tako i struke u vezi sa sekularizacijom vjerske baštine iako ovakvi primjeri pokazuju visoku održivost objekata.
Osim rada na konkretnim objektima baštine, iz nizozemskih iskustava možemo učiti i o javnim politikama koje pozorno promišljaju održivost baštine i koje se donose dugoročno, na period od oko 20-30 godina. U tom su smislu javne politike neovisne o političkoj opciji na vlasti jer razina nizozemske demokracije poštuje kulturnu baštinu kao nasljeđe cijele zajednice koje treba čuvati i njegovati. Posebnost s kojim se Nizozemska susreće, a koja je poseban izazov okolišna je i ekološka održivost. Naime, zbog sve veće razine ugljikova dioksida u zraku, razina voda u nizozemskim gradovima raste pa su objekti baštine u izravnoj opasnosti od propadanja. To je dugoročno ozbiljan problem pa se nizozemske javne politike fokusiraju na smanjivanje razine ugljičnog dioksida i potrošnje energije, korištenje otpornijih materijala i izolacije u obnovi baštine te uporabu obnovljivih izvora energije. Takve javne politike ne uključuju isključivo kulturnu, već i ostale javne politike urbanog planiranja i uređenja kao i obrazovnu odnosno industrijsku politiku, a posebnu pažnju pridaju podizanju društvene svijesti o tom problemu. Rezultati tako zadanih ciljeva ne mogu se postići kratkoročno, što je dodatni razlog za dugoročno planiranje javnih politika, na dobrobit svih građana, a onda i baštine. Analize instrumenata javnih politika spomenutih zemalja pokazale su da kulturna baština nije uvijek jasno izražena kao prioritet, ali postoji svijest o njenu razvojnom potencijalu te je, stoga, integrirana u razvojne planove kroz neke šire teme.
Teško je vrednovati uspjeh
Poboljšanje javnih politika, međutim, nužno je u smislu jasnog i specifičnog određivanja pokazatelja koji će pratiti utjecaj financiranih projekata na razvoj lokalnih zajednica, odnosno regionalnog razvoja. Ako javne politike ne mjere utjecaj prema prethodno određenim pokazateljima, teško je vrednovati uspjeh same mjere te shodno tome planirati budući razvoj. Nova Kohezijska politika Europske unije vidi ključnu ulogu baštine u rješavanju društvenih i gospodarskih izazova, a novi EU proračun od 2021. do 2027. ima snažan fokus na rezultate kako bi se lakše pratili i mjerili ishodi projekata te u skladu s time uvodile i promjene. Što se kulture tiče, situacija će biti još povoljnija jer se predviđa samostalni program i to s povećanjem proračuna od 17% pri čemu je baština ponovno istaknuta kao jedan od specifičnih ciljeva.
Snažan fokus bit će na sinergiji između kulture i obrazovanja što je nova prilika za izazove baštine vezane uz nedovoljna znanja u području kulturnog menadžmenta npr. Tako će se proračun programa Erasmus+, primjerice, udvostručiti. Osim gospodarske dimenzije, predviđa se i fokus na društvenim aspektima, odnosno aspektima identiteta što baštinu ponovno stavlja u prvi plan. Izvor dosadašnje neodrživosti projekata kulturne baštine je loša evaluacija projekata, često i zbog nedovoljno dobro postavljenih pokazatelja uspješnosti projekta. Kroz novu kohezijsku politiku, koja se fokusira upravo na te pokazatelje, ta je promjena moguća. Već sada je, stoga, poželjno, postojeće projekte promatrati kao priliku za učenje.