Nove ceste i kulturni programi neće zaustaviti iseljavanje iz Vukovara

Vukovar svake godine na jedan dan, na obljetnicu pada grada heroja, postaje neslužbeno središte Hrvatske, barem prema pažnji koja mu je tada usmjerena. No, problemi i potrebe Vukovaraca, kao i njihovi uspjesi, tu su 365 dana u godini – u njih sam se posljednji put uvjerila u kolovozu, kada sam sa suradnicima bila u Vukovarsko-srijemskoj županiji, a o njima svjedoče i pritužbe Vukovaraca, koji nam pišu ili dolaze u naš Područni ured u Osijeku kako bi zaštitili svoja ljudska prava.

Tada upozoravaju na tešku financijsku situaciju, pritužuju se na rad pravosuđa, ovršne postupke, diskriminaciju, mirovinsko i zdravstveno osiguranje, obnovu i stambeno zbrinjavanje, prava koja bi trebali ostvarivati kao hrvatski branitelji. Problema je uistinu mnogo, a jedna od posljedica je iseljavanje, na koje se odlučuju i mladi, obrazovani ljudi u potrazi za poslom, ali i oni koji već imaju sigurna, stabilna radna mjesta.

Posljedice rata još su svježe i teške. Obitelji više stotina nestalih Vukovaraca još uvijek ne znaju što se s njima dogodilo, a “Vukovarske majke” iskreno opisuju kako sve traume iznova i snažno proživljavaju sa svakim pozivom na sud ili novim svjedočenjem.

Značajan je i broj civilnih žrtava rata koje ne ostvaruju nikakva prava, iako nema dvojbe o potrebi da se o njima brine, kao ni o nužnosti kažnjavanja odgovornih za ratne zločine, a nema ni konstruktivnog dijaloga o dvojezičnosti. Sve to tek je dio prepreka za toliko nužno smanjenje međuetničkih napetosti. Kako mi je jedna gospođa slikovito opisala: “Ovdje nema suživota, mi samo živimo jedni pored drugih.” Sigurna sam da ima primjera koji govore suprotno, no dok politički predstavnici većinskog hrvatskog naroda i srpske nacionalne manjine ne uspostave suradnju koja bi bila primjer svim građanima Vukovara, do promjene nabolje, bojim se, neće ni doći. S pozitivne strane, Vukovar sam doživjela kao jedno veliko gradilište – rade se ceste, šetnica, obala, kanalizacijska i vodovodna mreža.

Velik je i broj udruga, a one zasigurno imaju značajnu ulogu u podizanju kvalitete života, organiziranjem različitih kulturnih, obrazovnih i sportskih aktivnosti te pružanjem podrške najranjivijima u društvu. No, ni nove ceste ni kulturni programi nisu dovoljni za zaustavljanje iseljavanja i podizanje kvalitete života. Najočitiji i temeljni način je gospodarsko jačanje, ali važno je i podizati razinu zaštite ljudskih prava – na rad i zaradu dovoljnu za dostojanstven život, na zdravlje, socijalnu sigurnost, pristup pravosuđu i drugo, a mlade i njihove obitelji potrebno je snažno podržavati u podmirivanju troškova studiranja, posebice one slabijeg imovnog stanja. Zato je iznimno važno da gradovi i općine ojačaju kapacitete za ostvarenje ljudskih prava svojih sugrađana, ali i da budu uključeni u donošenje odluka koje se na njih odnose, poput zakona i strategija. To je tek dio onoga što je potrebno za vraćanje snage Vukovaru, na čemu svi trebamo raditi zajedno, strateški i u dijalogu, sve dane u godini.