Nove stare igre s imenom Makedonije

Narodna samosvojnost Makedonaca dugo nije bila prepoznavana; u XIX. stoljeću nacionalni preporod pokazuje posebnost makedonskoga jezika i naroda, to priznaje i drugo zasjedanje Antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Jugoslavije 1943., prvo zasjedanje Antifašističkoga sobranja narodnoga oslobođenja Makedonije 1944. potvrđuje državnopravni položaj Makedonije unutar Jugoslavije, 1945. utvrđena je prva makedonska vlada. Godine 1991. uspostavljena je samostalna Republika Makedonija.

Za sve to vrijeme Makedonija i Makedonci imaju »probleme« sa svojim imenom – zapravo, »probleme« stvaraju neki susjedi. Zbog grčkih pritisaka, Makedonija je za međunarodne potrebe upotrebljavala i upotrebljava i ime Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija (pa je s tim imenom primljena u Ujedinjene narode, 1993.), no naravno, mnogim je državama to Republika Makedonija. I evo nam opet vijesti o mogućem dogovoru Grčke i Makedonije o imenu Makedonije: pred kraj trećega desetljeća nove faze osporavanja prava Makedoniji i Makedoncima da u svojoj zemlji i svojoj državi na svojem jeziku imaju svoje ime.

Grci nekadanji »Rimljani«

Grčka politika, koja tako strasno brani Makedoncima i Makedoniji da se zovu vlastitim imenom, zanemaruje mnoge činjenice, pa tako i onu da su Grci u svojoj povijesti sebe zvali raznim pa i »tuđim« imenima. U srednjem su se vijeku Grci i drugi kršćani istočnorimskoga, Bizantskoga Carstva nazivali Romejima, dakle Rimljanima, što pravim Rimljanima nije smetalo. Helensko ime, obično u antičko doba, opet se pojavljuje tek u XIII. stoljeću u Bizantu. Bizantski se vladar nazivao carem Romeja, a tek se posljednji, i to dva dana prije pada Konstantinopola (1453.), nazvao kraljem Helena. A znajmo i ovo: bizantska povijest nije isto što i grčka povijest.

Tek u novije vrijeme narodnoga preporoda (XVIII/XIX. st.), radi isticanja veze s antičkim predcima, znatnije je prošireno staro ime, na starogrčkomu jeziku Hellēnoi, pa se sada Grci nazivaju Helenima, na današnjemu grčkomu jeziku ellini, zemlja je Elláda. I za nas je službeno ime grčke države Helenska Republika (Ellinikí Dimokratía), a ime zemlje Grčka. No i do novijega vremena u novogrčkom se jeziku pučki jezik nazivao i romejskim. I u nekim drugim jezicima Grci i Grčka nazivaju se drugačijim imenom. Imena potekla od latinskoga Graeci sasvim su obična u evropskim jezicima (tako su Rimljani nazvali sve Grke po onomu grčkomu plemenu koje su prvo upoznali).

Bilo bi smiješno da današnju Belgiju ili njezine dijelove netko poželi službeno nazivati »bivšom španjolskom Nizozemskom« (jer su južne pokrajine bile od konca XVI. do početka XVIII. stoljeća pod vlašću španjolske krune), ili »bivšom francuskom Belgijom« (zato što je 1797–1815. bila pod Francuskom), ili »bivšom južnom Nizozemskom« (jer je 1815–1830. Belgija bila dio Ujedinjenoga Kraljevstva Nizozemskoga). Engleski su feudalci od XII. stoljeća do stogodišnjeg rata (1337–1453) vladali velikim područjima od Normandije do Gaskonje. Zar da danas zbog ondanje vlasti govorimo o »bivšoj engleskoj Francuskoj«? Zamislimo tako »bivšu dansku Norvešku« ili »bivšu švedsku Norvešku«. Tu su i »bivši danski Island«, »bivša švedska Finska« i »bivša ruska Finska«.
Što bismo, na primjer, s nečim što bi se moglo zvati »bivše engleske kolonije u Sjevernoj Americi, sadržane u »tzv. Sjedinjenim Američkim Državama«?! Također: dosad još nismo čuli da bi se nekoliko desetaka zemalja članica Organizacije američkih država bunilo zbog toga što jedna zemlja zapravo na neki način svojata ime cijeloga dvokontinenta. Stanovnici SAD nazivaju sebe na svojem engleskom jeziku Americans, potpuno isto kao što nazivaju stanovnike obiju Amerika, a i svoj jezik nazivaju neameričkim, engleskim imenom. Pa Južna Afrika: prisvaja li ona to ime cijele Afrike i juga Afrike? I Južni Sudan: odvojio se od Sudana (a Sudan je u zemljopisu i širi pojam).

A tek gradovi. Uzmimo samo Englesku i Ameriku. S obje strane Atlantika Cambridge, Boston, Dover, i onda još i York i New York. A London je i u Ontariju u Kanadi. Ili u SAD: jedan Kansas City u državi Kansas, drugi se na nj naslanja, s druge strane rijeke, u državi Missouri. Lima je glavni grad Perua i druga je grad u SAD, u državi Ohio. Sličnih primjera ima mnogo, u Evropi i izvan nje. Imamo i »podijeljene« pokrajine – na primjer, Tirol u Austriji i Italiji, Štajerska i Koruška u Austriji i Sloveniji, uostalom, i Istra u Hrvatskoj i Sloveniji. A eto nam i Trakije: u Grčkoj, Bugarskoj i Turskoj.

I sada, kako bi to bilo da se govori na primjer i o »bivšoj makedonskoj Grčkoj« (pod vlašću Aleksandra), »bivšoj rimskoj Grčkoj«, i »bivšoj bizantskoj Grčkoj«, i »bivšoj turskoj Grčkoj«...

Grčka pokrajina Makedonija nije jedina Makedonija

Grčkoj politici smeta i to što Makedonija ima isto ime kao i jedna grčka pokrajina (zanemarimo to da se u makedonskom i u grčkom jeziku to ime malo razlikuje po nekim glasovima i po mjestu naglaska), a uopće joj ne smeta to što Trakiju imaju i Grčka, i Turska, i Bugarska, ili to da Epir imaju i Grčka i Albanija. Grcima ne smeta ni ime Athens za jedan američki grad, što je englesko ime za Atenu (a njezino starogrčko ime, usput budi rečeno, nije grčko, nego je naslijeđeno iz jezika predgrčkoga stanovništva). Zanimljivo je da su između dva svjetska rata sami Grci Egejsku Makedoniju podijelili na tri oblasne uprave, službeno ih nazivajući Sjevernom Grčkom. (Tako je i u isto vrijeme velikosrpska politika u Jugoslaviji Vardarsku Makedoniju nazivala Južnom Srbijom.) Makedonijom je te krajeve Grčka počela službeno zvati tek nedavno.

Grad gdje je sjedište Europske unije, Bruxelles/Brussel (do prije ne mnogo desetljeća zvali smo ga Bruselj), nalazi se u Belgiji, državi međunarodno priznatoj tek prije nešto više od stoljeća i pol (otprilike u isto vrijeme kad i Grčka), nakon odvajanja od Ujedinjenoga Kraljevstva Nizozemskoga. Belgija ima keltsko ime, a u njoj danas nema nijednoga keltskoga naroda. Ili ovo: jedna se od belgijskih pokrajina zove Luksemburg (površina 4443 km2, oko 280.000 st.). Jesu li ikada Belgijanci osporavali pravo na ime susjednoj suverenoj državi, Velikom Vojvodstvu Luksemburgu (površine 256,4 km2, oko 500.000 st.)? Što bi bilo da se Belgija ponaša kao Grčka pa da zabranjuje Luksemburgu da se zove tim imenom i da mu ometa opstanak? Kako bi na to gledala međunarodna zajednica?

Nekim se narodima njihova zemlja zove po narodnom imenu – takvo je ime Hrvatska, tako je s Česima, Slovacima, Poljacima, Bugarima, Nijemcima, Francuzima i mnogima drugima. Neki narodi žive u zemljama koje imaju sasvim drugačije ime – najizrazitiji su primjer Kmeri i Kambodža. Neki se narodi zovu po svojoj zemlji – takvi su Portugalci, Talijani, Nizozemci, Kanađani, Argentinci, Australci, Novozelanđani i drugi. Neka su imena i starija, primjerice, ime Italije znatno je starije od talijanskoga naroda.

Antička Makedonija?

Oni Makedonjani (da ih tako razlikujem od današnjih Makedonaca) za koje znamo po Aleksandru Velikomu – nisu bili Heleni. Govorili su jezikom o kojemu se ne zna mnogo, no ono što je poznato, znatno se razlikuje od grčkoga. Grci su ih smatrali barbarima, tuđincima. Grčka je bila tek skup državica i nad njima je zavladala ta antička Makedonija – i Aleksandrovo se carstvo proteglo od Balkanskoga poluotoka sve do Egipta i granica Indije. Makedonjanima je jezik kulture i vlasti bio grčki – to je stanje slično srednjovjekovnim državama u Evropi u kojima je takav nadjezik bio latinski. Kroz stoljeća i stoljeća ti su se Makedonjani promijenili. Naravno, današnji Makedonci, narod slavenskoga jezika, nisu potomci Makedonjana.

Drevna, antička Makedonija dio je grčke povijesti otprilike kao što je habsburška država dio hrvatske povijesti. Ondanja Makedonija nije isto što i Grčka. Hrvatska i druge zemlje nekadanje Austrougarske i habsburške monarhije ne određuju Austriji i Mađarskoj kako da se zovu na njemačkom i mađarskom i kako da ih drugi zovu.

Povijest Grka u vrijeme turske vlasti slična je povijesti ostalih balkanskih naroda pod Turcima. Poslije bune, 1821. osnovana je grčka vlada i proglašena je neovisnost, za što se ratovalo još i poslije. Kraljevinom postaje 1832., i u toj je državi živjela četvrtina od ondanja tri milijuna Grka. S vremenom Grčka se širila. Poslije rata s Turskom, 1920/21. više od milijun Grka prebjeglo je iz Turske u Grčku – naselili su se uglavnom u Egejskoj Makedoniji i zapadnoj Trakiji, pa su ta područja (s Makedoncima i Bugarima) znatno pogrčena. Oko pola milijuna Turaka i drugh muslimana iseljava se u Tursku. Poslije građanskoga rata u Grčkoj (1944–49), mnogi Makedonci odlaze iz Grčke. Procjenjuje se da danas u Grčkoj (s nešto više od 11 mil. stanovnika) ima možda samo 10–30 tisuća Makedonaca ili pak i do 80–250 tisuća (»slavofonih Grka« i kako se već to znalo reći) i 37–60 tisuća Bugara muslimana (Pomaka, u Trakiji); tu su još Albanci, Turci, Romi, Arumunji, Meglenorumunji i drugi.

Makedonija je i ime za šire područje – obuhvaća Makedoniju (Vardarsku), Egejsku Makedoniju u Grčkoj, Pirinsku Makedoniju u Bugarskoj te, neprecizno, još neka susjedna područja. Kao zemljopisno ime, očito je naslijeđeno iz prošlosti. I po zemlji Makedoniji zove se makedonski narod, dakle po zemlji u kojoj živi. A kako će drugi narodi na svojim jezicima zvati Makedonce – to se zapravo Makedonaca i ne tiče.