Kolumna

Novi bliski istok: rješenje izraelsko-palestinskog spora sve udaljenije, a sporazum 
s Iranom sve bliže

Foto: Reuters/PIXSELL
Novi bliski istok: rješenje izraelsko-palestinskog spora sve udaljenije, a sporazum 
s Iranom sve bliže
30.03.2015.
u 12:00
Nepomirljivost dviju iskrenih naracija: Židovi iskreno vjeruju da su se vratili na svoje nakon 2000 godina, Palestinci da im Židovi otimaju zemlju
Pogledaj originalni članak

Bilo je to jedno od onih putovanja na koje novinar ode u potrazi za odgovorima, a vrati se samo s još više pitanja. Na poziv Europsko-izraelskog novinarskog udruženja (EIPA), protekli tjedan pridružio sam se skupini od petnaestak novinara iz Francuske, Njemačke, Švedske, Belgije i Italije na putovanju Izraelom, gdje su se upravo dogodili izvanredni parlamentarni izbori. Protekla tri dana na ovim stranicama mogli ste čitati izvještaje i reportaže s tog putovanja, a evo i komentar. Prvo, male su šanse da danas živuće generacije dožive mirno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba. Drugo, velike su šanse da doživimo ono što smo donedavno mislili da današnje generacije neće doživjeti: sporazum SAD-a s Iranom, koji će potpuno promijeniti odnose na Bliskom istoku, i kojemu se Izrael snažno protivi, pa i po cijenu dodatnog kvarenja svojih odnosa sa SAD-om.

Prvo o prvom. Zašto je pomirenje u izraelsko-palestinskom sukobu tako teško izvedivo? U osnovi, zato što nema točke konvergencije u kojoj se spajaju dvije sukobljene nacionalne naracije. Ovo nije samo sukob između dva suprotstavljena nacionalna pokreta, nego sukob između dviju iskrenih nacionalnih naracija, dviju priča (a na pričama, i vjerovanju u njih, sve počiva). Ne nužno dviju istinitih priča, ali duboko iskrenih. Palestinci iskreno vjeruju da su se Židovi doselili sa svih strana svijeta kako bi oteli njihovu zemlju. Židovi iskreno vjeruju da je njihov “raison d’être”, svrha njihova postojanja, da se vrate i ponovno puste svoje korijenje na teritoriju s kojeg su protjerani prije 2000 godina. Da, bilo je to davno, ali iskreno vjeruju da su oni jedinstven slučaj u povijesti te da su Židovi svakoga dana u tih 2000 godina čeznuli za povratkom i molili, ne samo u vjerskom nego i u sekularnom smislu te riječi, da dođe tren kad će se vratiti u svoju pradomovinu. I onog trena kad je austrougarski Židov zemunskog porijekla Theodor Herzl krajem 19. stoljeća pretvorio tu čežnju u politički pokret, cionizam, počeli su se vraćati iz dijaspore u “Zemlju Izraelovu”. U istinitost te priče možete ili ne morate vjerovati, no to je iskrena naracija izraelskih Židova. To je njihovo najdublje uvjerenje. S druge strane, palestinska naracija je njihovo najdublje uvjerenje. Za njih je židovska priča nešto što je staro 2000 godina, dakle davno svršeno vrijeme, i za njih je cionizam tipična europska kolonijalistička politika s kraja 19. stoljeća, koja je smišljena s ciljem da otme zemlju Palestincima. U njihovoj iskrenoj priči, Židovi su kolonizatori, a Palestinci autohtono, starosjedilačko stanovništvo koje nikad ne smije pristati na kompromis s kolonizatorima.

Prije nego se te dvije nacionalne naracije uopće počnu približavati jedna drugoj do točke kompromisa, prvo i jedni i drugi moraju vidjeti i prihvatiti da druga strana iskreno vjeruje u svoju naraciju. Ne samo da vjeruje nego da je to njihovo najdublje uvjerenje. To se još ne događa u dovoljno masovnoj mjeri. Za takvo što je potrebna fleksibilnost, a riječ je o regiji i narodima koje u velikoj mjeri krasi rigidnost.

Što nas dovodi do druge poante. Kad je o rigidnosti riječ, čini se da je teško naći premca iranskom režimu. Izvještavao sam 2005. s predsjedničkih izbora u Iranu i vratio se s dojmom da nikad nisam upoznao tako inteligentne ljude koje vodi tako rigidan i nazadan režim. Zapad upravo pregovara s Iranom u nadi da će sporazum o ukidanju sankcija u zamjenu za veću (iako ne potpunu) kontrolu nad iranskim nuklearnim programom učiniti Iran drukčijom državom. Izraelci i drugi kritičari takvog razmišljanja smatraju da, iako Washington u dogovoru vidi priliku za stratešku promjenu, Teheran u tome vidi priliku za taktičku promjenu. (Ovdje treba podsjetiti da je Izrael jedina država koja u toj regiji ima nuklearno naoružanje). Izraelci se boje da će sporazum – čije je sklapanje trenutačno možda i pitanje sata – biti u skladu s iranskom strategijom za koju vjeruju da ide prema razvijanju nuklearnog naoružanja.

Iran i međunarodna zajednica na rubu su otvaranja jednih desetljećima zaključanih vrata. Izrael je na putu da se, sa svojom novom desničarskog vladom premijera Netanyahua, nađe u usamljenijoj poziciji nego ikad prije. Francuska je na putu da u UN-u progura rezoluciju koja želi pozvati na stvaranje države Palestine do 2017. godine. Države poput Sirije za koje mislimo da još uvijek postoje na mapi u stvarnosti zapravo više ne postoje... Ovo je jedan potpuno drukčiji Bliski istok.

>> U obranu TTIP-a: Samo slušamo da je loš i zao, no možemo li zamisliti mogućnost da je dobar?

>> Irska lekcija: Preuzmite odgovornost za reforme umjesto da ih napišete i potom od njih pobjegnete

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

Avatar viki_nuland
viki_nuland
18:48 30.03.2015.

I Hrvatski "dobrovoljci" u Ukrajini misle da su se vratili na svoje nakon stoljeca sedmog. Tako je i Kolumbo "otkrio" Ameriku 1492, a to sto su neki tamo vec zivjeli brzo je rijeseno. Od kada su Kinezi izumili barut bijela Europska rasa uz pomoc vartenog oruzja koje je to otkrice omogucilo kolonizirala je i etnicki ocistila nekoliko kontinenata, a Izrael je samo posljednji primjer.

Avatar EU_afrodita
EU_afrodita
21:30 30.03.2015.

Izraelci su propustili šansu na zadnjim izborima, da je došlo do koalicije vodeće stranke i oporbe možda bi se počeli riješavati problemi..ovako samo sa ratobornim Netanyahuom teško da će doći do smirivanja situacije, taj se uspio posvađati i sa papom Franjom