Ponekad podsjećaju na idealan par. Boris Tadić, predsjednik Srbije, i Ružica Đinđić, udovica umorenog Zorana Đinđića. Dobro upućeni insajderi smatraju da Ružica bodri Borisa Tadića da nastavi politiku pokojnog joj supruga, a to je postizanje srpskih ciljeva uz pomoć zapadnih čimbenika. Međutim, što je najvažnije, Ružica Đinđić ponekad posreduje u napetostima koje vladaju između predsjednika Tadića i premijera Vojislava Koštunice, koje opterećuju srpsku politiku.
S druge strane, Boris Tadić je vješto uskočio u prostor u kojem Zapad već dugo traži novog Đinđića za kriznu Srbiju. Kao što je bilo i očekivati, u Tadiću su upravo njemački listovi to počeli prepoznavati. Jedan utjecajni dnevnik već ga toplo preporučuje kao novog, “nasmiješenog posrednika u regiji”. Dok su se europski narodnjaci svim silama zalagali za što skorije pristupanje Hrvatske, pa makar i u uvjetima Ugovora iz Nice, europski socijalisti već najavljuju da ne može biti hrvatskoga pristupa bez prihvaćanja europskog Ustava, što je u konačnici maglovita perspektiva, a mogla bi se, bez obzira na ritam i tijek hrvatskih pristupnih pregovora, lako pretvoriti i u neki novi “paket”.
Nakon europske turneje Koštunica je najavio da se u Europskoj uniji, iako Mladić nije izručen, pritisak na Srbiju “znatno smanjio”. Samo dan poslije Koštunica je na Kosovu uskliknuo da će Kosovo “uvijek biti srpsko”. Zanimljivo je da su i Amerikanci, koji su u Srbiji ionako uvijek vidjeli regionalnog lidera, na sličnom tragu. Tako američke pilote nedavno nije nimalo smetalo da se prilikom posjeta Batajnici srdačno rukuju sa Zoranom Stankovićem, ministrom obrane i nekadašnjim bliskim suradnikom Ratka Mladića. Kada je riječ o Kosovu, Tadić i Koštunica stupaju odvojeno, ali im je cilj isti. Pod utjecajem Koštuničinih savjetnika iz ćosićevskog kruga žele pod svaku cijenu spriječiti neovisnost Kosova i tamo u konačnici ustoličiti neku minijaturnu Republiku Srpsku.
Tadić, doduše, putuje po regiji u sklopu najnovije ofenzive osmijeha, ali se ni u jednoj susjednoj zemlji, koja je bila žrtvom agresije, nije ispričao zbog počinjenih zločina. Još je prošlog ljeta izjavio da je Hrvatska na ovim prostorima izvela najveće etničko čišćenje poslije Drugog svjetskog rata. Naravno, situacija je za Hrvatsku danas mnogo jasnija nego prije nekoliko godina.
Ona je nakon raspada Srbije i Crne Gore i s Europskom unijom u zaleđu danas svakako dominantan faktor na istočnom Jadranu. Manje je jasno zašto hrvatski čimbenici i analitičari još nisu u dovoljnoj, za javnost razumljivoj mjeri prepoznali trag koji vodi od Đinđića do Tadića?