Novi glavni grad?

Premijer je nedvojbeno postigao velik uspjeh u Washingtonu, a nacija je zatreperila od ushićenja jer ju je najmoćniji čovjek svijeta (to je, ipak, onaj koji je sjedio desno od Sanadera) pogladio po glavi i pohvalio, te, dapače, obećao da će se zauzeti za pripuštanje Hrvatske u NATO.

Nekritičko oduševljenje koje je zavladalo netom poslije objave Vijesti pokazuje ozbiljne nedostatke u nacionalnome samorazumijevanju, dapače u zrelosti domaće javnosti. Jer, atmosfera podsjeća na vrijeme neposredno nakon završetka II. svjetskog rata, kada su na sličan način dočekivane vijesti iz Moskve (u mnogo mršavijem medijskome kontekstu, dakako).

Pritom je uopće zanemareno to što je rečeni Bush neposredno prije Susreta potpisao (još) jedan zakonski akt koji ozbiljno dovodi u sumnju vladavinu prava (ne samo u SAD-u nego i u svjetskim razmjerima), kao i činjenica da malo tko prihvaća politiku SAD-a u svijetu (kako tamo gdje nesklapno interveniraju s tragičnim posljedicama  Irak, tako i tamo gdje, svakome moralu nasuprot, ne interveniraju  Darfur).

A mnogi, pa i u Hrvatskoj, vehementno joj se protive. U internim razgovorima političari različitih usmjerenja i stranaka (kao da pluralizma  ni u ovome pogledu  zapravo i nema) gotovo zborski (sotto voce, naravno) ponavljaju da je "ipak riječ o najmoćnijoj državi na svijetu".

No, ako je riječ samo o (nad)moći SAD-a, o dobroj staroj Realpolitik, čitava bi aktualna politička frazeologija trebala biti revidirana. Od diskursa ljudskih prava do  i dalje prevladavajućega  patriotskog naboja javne riječi. Ostaje tek ona realnost koju je, mutatis mutandis, prije četrdesetak godina jedan od očeva-osnivača nesvrstanih Julius Nyerere pogođeno opisao afričkom poslovicom: "Kada se slonovi tuku, strada trava, kada slonovi vode ljubav, opet strada trava". Slonovski je par izumro s nestankom hladnoga rata, ostao je tek jedan primjerak (zapravo: živahni dinosaurus s početka novoga milenija), no trava i dalje stradava.

Uz političare svoje domeću i "politički komentatori", uvjeravajući naglašeno patriotski nastrojeni segment javnosti kako obećani pristup NATO-u (neovisno o cijeni koja je javno još nepoznata) zapravo znači jamstvo napuštanja "krajnje nesigurnog postjugoslavenskog konteksta", dapače "formalni prekid" s tim kontekstom.

Kao da, naime, upravo u BiH nije baš NATO određivao bitna zbivanja posljednjih godina, kao da Srbija također ne kreće istim putem integriranja u NATO (s odgovarajućim zakašnjenjem), kao da Makedonija (s društvom i vojskom rastrojenima etničkim podjelama) ne maršira ruku pod ruku s Hrvatskom, kao da, konačno, NATO ne (su)određuje nesuvisle poteze "visoke međunarodne politike" na Kosovu itd.

U javnoj "raspravi" ni traga upitnicima u tekstovima (a uskličnici samo iskaču iz zbijenih redaka). Ni naznake pitanja o svrsi postojanja NATO-a, o njegovim uspjesima (i neuspjesima), o njegovome demokratizacijskom i kritičkom potencijalu kada je o Hrvatskoj riječ i sl.

Dobro je znano da je ova organizacija nakon sloma komunističkih poredaka morala tražiti nove konstitutivne neprijatelje, da ih je našla u amorfnoj odredbi o "međunarodnome terorizmu" (protiv kojega je mnogo potrebnija policijska nego vojna intervencija), da je još uvijek nemoguće tretirati "misiju" u Afganistanu kao uspješnu, da demokratizacijski potencijal same organizacije pati od mnogih nedostataka (od ponašanja u doba državnih udara u Grčkoj i Turskoj prije nekoliko desetljeća do današnjega inzistiranja na tome da turska militarna demokracija bude prihvaćena u Evropskoj uniji), činjenica pak da je američki ministar Rumsfeld "vrlo impresioniran reformama obrane" u Hrvatskoj pokazuje da obavještajni aparat NATO-a (ponovno) ne funkcionira, ili su, opet, zbog geostrategijske mode odlučili zanemariti neke činjenice.

Konačno, nevoljkost javnosti prema NATO-u (uvjetovana različitim, nerijetko i kontradiktornim političkim motivima) pokušava se zaobići pripoviješću o "euroatlantskim" integracijama. Inzistira se na tomu da je NATO dio uvjeta koje valja apsolvirati za pristup Evropskoj uniji. Nikome od javnogovornika pritom ne smeta činjenica da Austriji, Švedskoj i Finskoj neutralnost nije smetala da postanu članicama, dapače, ni činjenica da je Malta primljena nakon što je otkazala NATO-ovu školicu zvanu Partnerstvo za mir (koje, zapravo, funkcionira kao svojevrsna međunarodna trgovinska organizacija oružjem i vojnim potrepštinama).

Riječju, jednoumlje kao da je ponovno na djelu. Ako je doista tako, nikakve integracije neće pomoći, posebice ne one koje bi hrvatsku državu uvele u situaciju nametanja međunarodne discipline. Jer, ako je doista riječ "tek" o odnosima moći, nakon Pešte i Beča, Carigrada i Beograda Washington može imati samo jednu prednost  to što je dalji.