Da u Hrvatskoj postoji konsenzus o vanjskoj politici, kao u svim zrelim državama, nešto bi se mijenjalo nakon predsjedničkih izbora, čak i da nije došlo do promjene na Pantovčaku. Svaka nova ličnosti unosi novi stil, ako ne i drukčije prioritete u domeni koja nije oduzeta šefu države poslije redizajna ustavnoga sistema 2000. godine. Zoran Milanović sigurno neće biti statista u vanjsko-političkim pitanjima, ali će – ostane li vjeran svojim obećanjima – imati s Vladom suradnički odnos. Poraz Kolinde Grabar-Kitarović slabi položaj Andreja Plenkovića u strukturi vlasti u Hrvatskoj; njen odlazak s Pantovčaka, paradoksalno, može mu, dok je na položaju, olakšati vođenje vanjske politike.
Novi je predsjednik naglašeno europejac, kao što je to i premijer, dok je dosadašnja predsjednica davala veću važnost strateškim odnosima sa SAD-om i pokazivala jake simpatije prema Donaldu Trumpu. Bude li sve drugo među njima uredu, Milanoviću i Plenkoviću neće biti teško da se prema Americi odnose s poštovanjem i sa zahvalnošću, kao svome strateškom partneru, a da u Europi ostvaruju hrvatske vitalne interese. Europa je Hrvatskoj bliža od Amerike koliko je košulja bliža od kaputa. Novi bi predsjednik mogao otvoriti reviziju hrvatskoga sudjelovanja u inicijativi Triju mora, da zemlja ne bi sudjelovala u operaciji koju u glavnim europskim metropolama doživljavaju kao Trumpova Trojanskoga konja. Ne da Hrvatska dovodi u pitanje prijateljstvo s poljskim i mađarskim narodom, ni suradnju s njihovim državama, nego da isključi Hrvatsku iz njihove anti-europske politike. S Rusijom i s Kinom Milanović bi mogao voditi pragmatične odnose, koliko je to u njenom državnom i nacionalnom interesu, s obzirom na snagu i veličinu tih zemalja.
Video: Pobjednički govor Zorana Milanovića
To je i dosadašnja hrvatska politika. U novoj kadrovskoj i političkoj konstelaciji, Hrvatska bi sa susjedima mogla graditi politiku pomirenja i povjerenja. Sloveniji je kandidat Milanović obećao prioritetno mjesto u susjedstvu; BiH je za svaku hrvatsku vlast posebno važna, i osjetljiva država; sa Srbijom nema smisla nastavljati rat, čak i kad ga potiču iz Beograda, jer to nije u interesu hrvatskoga razvoja i stabilnosti; s Crnom Gorom, Albanijom, Kosovom j Makedonijom, Hrvatska može dokazati da može biti europski lider. Smjena na Pantovčaku pada u vrijeme nesagledivo teške krize na Bliskome istoku.
Hrvatska je posljednjih godina lutala, vežući se previše uz izraelsku stranu. Milanovićeva bi se bliskoistočna doktrina mogla vratiti klasičnome trokutu: osudi Holokausta i režima koji su ga izazvali, zaštiti i sigurnosti države Izrael i uspostavi palestinske države. S takvom politikom, Hrvatska može biti pouzdani partner svima i na svim stranama.
U ozbiljnim demokracijama trajno su definirani najvažniji državni i nacionalni interesi i određene glavne diplomatske koordinate predsjedničke ovlasti. U nas je pravi politički konsenzus vladao samo kod pristupanja NATO-u i Europskoj politici, a nema ga u drugim važnim vanjsko-političkim pitanjima. Novi predsjednik dobiva priliku da s onima koji su ga izabrali i s onima koji ga nisu htjeli na čelu države izgradi konsenzus u vanjskoj politici, kao sve zrele demokracije.
Video: Dragan Bagić i Božo Skoko: Dobar dio Milanovićevih glasača o njemu je prije tri-četiri godine govorio sve najgore
Titoisti nisu Europejci, oni lažu Europu i pljuju vlastiti narod...