I nakon nedavnih smjena i promjena u vrhu SDP-a nije nestalo pitanje može li se SDP transformirati u modernu socijaldemokratsku stranku. Može, ako odbaci ostatke komunističkog mentaliteta i svoje komunističko naslijeđe. Jer, SDP nije nastao kao samostalna stranka, nego kao posljedica političkog raskola u Savezu komunista Hrvatske početkom 90-ih godina. Zapravo, kao i većina događaja i političkih odluka prouzročenih pojavom Slobodana Miloševića. Naime, dok se uspaljene mase Miloševićevih obožavatelja valjaju ulicama i organiziraju “mitinge istine”, tadašnje komunističko rukovodstvo Hrvatske plašljivo je i neodlučno. Dok Miloševićevi generali valjda naređuju zagrijavanje tenkova, tadašnji predsjednik SKH Stanko Stojčević trabunja o nekoj “jugoslavenskoj sintezi”! Progresivniji dio SKH (Ivica Račan, Zdravko Tomac, Drago Dimitrović, Boris Malada... ) vide kamo sve ide i da je posrijedi velikosrpski projekt pretvaranja Jugoslavije u veliku Srbiju. Vide to i Hrvati i pod pritiskom naroda tadašnje rukovodstvo SKH dopušta slobodne izbore i na njih izlazi i gubi ih, kao SKH-SDP (Stranka demokratskih promjena).
Otuda i današnja hipoteka SDP-a kao komunističkog nasljednika. Zbog toga, ako se SDP želi pretvoriti u modernu socijaldemokratsku stranku, mora se odreći svoga komunističkog naslijeđa. Usprkos činjenici da se komunističko vrijeme i svi postupci komunista ne mogu opravdati, u SDP-u i danas ima takvih namjera i tendencija. Osim toga, sve ono što je bilo dobro iz toga vremena SDP-ovci često čine svetinjama. Tako su prisvojili antifašističku pobjedu u Drugome svjetskome ratu, ali ne priznaju partizanske zločine. Ni Bleiburg, ni poslijeratnu represiju nad svima politički nepoćudnima, pa ni svojima. Ne priznaju ni grozote Golog otoka. Nikada se ne spominje ni uloga Partije u gušenju hrvatske političke revolucije ‘71., poznatije kao Hrvatsko proljeće. Ne priznaju ni progone intelektualaca. Kada je 1991. u Saboru bilo glasovanje o izlasku Hrvatske iz Jugoslavije, Ivica Račan i drugi tražili su da se ostavi mogućnost ponovnog udruživanja u Jugoslaviju. To ih je obilježilo kao jugonostalgičare i anacionalnu stranku. Zbog toga je vodstvo SDP-a nastojalo skinuti tu stigmu pa je tako u stranku doveden ekscentrični pjesnik i dugogodišnji politički emigrant Boris Maruna. Iz Hrvatske je otišao jer nije podnosio komuniste, ali se onda nekim čudom našao baš u komunističkoj nasljednici, u SDP-u. Za to je kasnije nagrađen ambasadorskim mjestom u Čileu. Još je veće iznenađenje bio dolazak Vice Vukova u SDP. Nejasni su njegovi motivi da uđe u nasljednicu stranke koja ga je godinama sumnjičila kao hrvatskoga šovena. Partijski komesari proglasili su ga narodnim neprijateljem. Ipak, usprkos svemu što je godinama trpio, on je postao član SDP-a! Zauzvrat je postao saborskim zastupnikom, davši tako SDP-u privid hrvatske stranke.
Unatoč Vukovu, SDP je u hrvatskom kolektivnom pamćenju ipak ostao jugonostalgičarska i ne osobito hrvatska stranka. SDP se može preobraziti u socijaldemokratsku stranku ako izbaci zaostatke jugofilije i komunističke škole mišljenja, čiji ostaci ponekad izbijaju i danas. Pa tako Ranko Ostojić, koji je bio na samrti, vjeran komunističkom ateizmu, govori da nije vidio nikakvu svjetlost koju spominju kršćani. Isto tako Zlatko Komadina ponavljao je stare komunističke parole kada se vodio postupak protiv vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe. Komadina, kao da je u partizanima, ponavlja njihov mentalni obrazac i kaže: “Pojavu treba osuditi, a druga Sabu spasiti!” Slična svijest vidjela se i na nekim skupovima SDP-a gdje se oslovljavalo s drugovi i drugarice, dok su mladi SDP-ovci pjevali “Po šumama i gorama”, kao da smo u ‘45.! Još je gora neutemeljena prepotencija koja se vidi kod mladih SDP-ovih “antifašista”. Oni si, kao i njihovi politički preci, prisvajaju pravo na istinu. Dijalog im je stran, oni jedino vjeruju svojim političkim dogmama. Zbog toga, ako se SDP doista želi pretvoriti u socijaldemokratsku stranku, morat će se riješiti takvih pojedinaca, stavova i načina mišljenja. U istinskoj socijaldemokratskoj stranci nema mjesta za politički monolog, gdje bi članstvo samo slušalo ono što govori stranački vrh, kao što je bilo za vrijeme Zorana Milanovića i u vrijeme SKH. Moderni, demokratski SDP morao bi se odreći jugonostalgije i titoizma i konačno prekinuti s kultom Josipa Broza Tita.
>> Međimurski SDP za promjenu izbora članova Predsjedništva
>> Arsen Bauk novi šef Kluba SDP-a, Erik Fabijanić na čelu Glavnog odbora?
Vuk dlaku mijenja ali čud ne. To su ostaci komunista i Tita pa ih treba zabraniti rad zbog zločina koje i danas štite i koji su na njihovoj strani. Pozdrav dobrim ljudima