Dvojica hrvatskih korisnika Facebooka završila su iza rešetaka zbog objava prijetnji političarima. Milan Popović optužuje svoju “bivšu”, Severinu Kojić, zbog objava fotografija njihova djeteta na Instagramu koristeći to i kao sredstvo obračuna s majkom svoga djeteta. Ivan Vrdoljak, u tri sata u noći, u vrijeme rezervirano jedino za američkog predsjednika Donalda Trumpa, objavio je tvit koji ga je možda i trajno uklonio s političke scene zbog “izdajničke” najave novog smjera HNS-a u posve neprikladnom predizbornom trenutku. Već sutradan i sam je zaključio kako je bolje uzeti tabletu za spavanje nego u to doba tvitati. Ali, prekasno za njega. Facebook, Tweeter, Instagram i druge društvene mreže i u nas su postale moderne grčke agore i rimski forumi na kojima se, i to od 0-24, odvija javni život. Izborna pobjeda američkog predsjednika Donalda Trumpa globalno je svima otvorile oči o kakvom je moćnom medijskom i političkom alatu riječ, u pozitivnom ili negativnom smislu, kako tko već gleda na njegovu pobjedu. Bio je to prijelomni trenutak koji je označio da klasični mediji, a to su sada već i internetski portali jer su podvrgnuti istom normativnom okviru i etičkim principima, nemaju više onu monopolnu poziciju jedinih tumača stvarnosti. Iako Trump nije imao relevantne medije na svojoj strani, te i svu zabavnu industriju protiv sebe, društvene mreže donijele su mu pobjedu. U svom prvom intervjuu na CBS-u slavodobitno je rekao: “Imam metodu kojom ću uzvratiti.” Naravno, isticao je moć društvenih mreža preko kojih kao “alatom za borbu protiv netočnih napisa u medijima s lakoćom može doprijeti do 28 milijuna ljudi”.
Klasični mediji pred velikim su izazovom. Objave na društvenim mrežama, osobito Facebooku, i sami već dugo i sve češće koriste kao relevantan izvor informacija, ne samo kad je riječ o objavama političara i javnosti poznatih osoba već i anonimnih osoba za koje stjecajem okolnosti postoji opravdan interes javnosti. Nasuprot tomu, u Hrvatskom novinarskom društvu još uvijek dvoje o karakteru objava samih novinara na društvenim mrežama. Mediji i novinari dovedeni su čak i u pomalo nezgodnu situaciju jer je postavljeno pitanje pripada li, recimo, objava na otvorenom Facebook profilu privatnoj ili javnoj sferi novinarskog djelovanja pa u potonjem slučaju onda i etičkoj prosudbi. Premda, da isti sadržaj novinari izgovore na ulici ili na radiju ili televiziji, dvojbi ne bi bilo. U svakom slučaju, simptomatično je da i novinari na Facebooku nemaju kočnica i ne apstiniraju od korištenja teških i neprimjerenih riječi. A svjedočili smo takvim primjerima i među političarima, gdje se “opuštenim stilom” osobito istaknuo Ranko Ostojić uklopivši se u trendove, i to kao ministar unutarnjih poslova. U prvom intervjuu nakon izborne pobjede američki predsjednik Donald Trump za CBS je rekao kako se nitko na društvenim mrežama ne bi trebao sramiti reći ono što misli.
Zdravko Mamić s tim nema problema bez obzira na vrstu medija, štoviše, klasični mediji imaju problema s besramnim sadržajem njegovih misli. Stoga i on svoj Facebook profil koristi kao medij na kojem objavljuje što želi pa je i ovoga tjedna tamo trampovski nastavio svoj boj s Torcidom i medijima. Što su dakako mnogi prenijeli. I SDP-ova gradonačelnica Siska Kristina Ikić Baniček na svom Facebook profilu objavila je otvoreno pismo ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću u kojem iznosi optužbe o političkoj zlouporabi sisačke policije koja joj je u 22 sata “maricom” prepriječila put kako bi joj uručili poziv na razgovor. Osobni Facebook profili zamijenili su konferencije za novinare koje iziskuju organizaciju, pripremu i gubitak su vremena, osobito u usporedbi s učinkom koji ovisi o procjeni medija. S tim da uvijek postoji rizik da novinari neugodnim pitanjima otupe ili čak i preusmjere oštricu poruke koja se želi poslati. Naravno, mediji su prenijeli slučaj sisačke gradonačelnice i efekt je bio još brži jer nisu istekla ni 24 sata, a policija je povukla “neutemeljeni” optužni prijedlog te izrazila žaljenje što je slučaj dobio i političke konotacije.
“Upucat ćemo vas i gotovo!”
Druga je stvar sa zloporabama društvenih mreža i sredstava elektroničke komunikacije. Kako bi bivši HNS-ov saborski zastupnik i bivši SDP-ovac Gordan Bičak, revoltiran zahtjevom za promjenu imena Trga maršala Tita, objavio svoju prijetnju Bruni Esih, Zlatku Hasanbegoviću i Davoru Ivu Stieru nekoć kad nije imao na raspolaganju tako moćno sredstvo kao što je Facebook? I gledano psihološki, bi li on ili 21-godišnji Andreas Jurić, koji je prijetio Andreju Plenkoviću i obitelji, bili tako “opaljeni” da zastrašujuće poruke istoga sadržaja upute nekom od konzervativnih metoda. Bi li, recimo, Bičak svoju misao – “Hasanbegović, Stier i Esih te njihova družba dokaz su da partizani na Bleiburgu ni u poslijeratnoj Jugoslaviji nisu obavili posao kako treba. Previše je fašističke bande ostalo na životu i posijalo svoje sjeme koje sada želi vratiti Hrvatsku i hrvatski narod u godine sramote i mraka. No ako već gospoda i gospođe nasljednici i sljedbenici ustaša žele ponoviti 1941., doživjet će ponovo i 1945., a onda više nećemo biti tako milostivi i nemarni... Tko nam pokuša skinuti tablu s imenom Tita na Trgu maršala Tita neće dobro proći. Osobno ću to spriječiti. Bit će krvi i padat će glave. A sad nek ovaj post shvati kako tko želi...”, umnožio u jednaki broj primjeraka te kao pismo odaslao na sve one adrese s kojih je prijeteća poruka iščitana na njegovu Facebooku? Bi li im se nakon određenog broja pisama ipak dogodio “klik” u glavi kad bi postali svjesni stvarnosti i osobne odgovornosti zbog onoga što rade? Zašto svi oni, a osobito internetski trolovi i mrzitelji svega i svačega, ne odu na Markov trg pa tamo izvikuju prijeteće poruke? Jer znaju da bi im se vrlo brzo dogodilo upravo ono što se dogodilo Bičaku i Juriću, odnosno da bi dobili priliku u miru zatvorske ćelije razmisliti što im je to trebalo. Ne pravda nas što, prepušteni vrlom novom virtualnom svijetu, lako izgubimo osjećaj za odgovornost. Prijetiti premijeru “Upucat ćemo vas i gotovo” i na Facebooku je jednako uznemirujuće i opasno, ako ne i gore nego u stvarnosti jer smo uskraćeni za autentičnu procjenu autora o kojem ne znamo ništa. To se u najmanju ruku ni po čemu ne razlikuje od “pijane šale” britanskog turista koji se, glumeći terorista, prešetavao Hvarom. Sretna je okolnost da tu neukusnu predstavu netko nije pogrešno protumačio. S druge strane, noćna mora sigurnosnih službi, pokazale su istrage terorističkih akata na europskom tlu, upravo je neadekvatno tretiranje informacija o potencijalnim prijetnjama. Stoga Andrej Plenković s pravom ističe da stabilnost podrazumijeva i ozbiljnost, a ne banaliziranje ozbiljnih stvari. Danas, u doba terorizma i kojekakvih internetskih frikova, više nego ikad. Nakon terorističkog napada s kombijem na pješake na London Bridgeu, britanska premijerka Theresa May optužila je internetske tvrtke da daju teroristima “siguran prostor”. Prije deset dana na susretu s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom glavna tema razgovora u Elizejskoj palači bila je borba protiv širenja terorističkih poruka putem elektroničkih komunikacija i društvenih mreža kao što su Facebook i Google. May se nije zadovoljila odgovorom internetskih kompanija kako su posvećeni uklanjanju spornog sadržaja, već je inzistirala i da omoguće pristup sadržaju online komunikacija kojima se tajno širi teroristička propaganda.
Vječni sukob dobra i zla
Ničeg novog nema u tomu što se internet kao medij našao u središtu (vječnog) sukoba između dobra i zla samo zato što se, kao brojna druga dostignuća čovječanstva, može koristiti za dobro ili zlo, ovisno o korisniku. Kad bi internetske kompanije omogućile pristup online komunikacijama, makar i u samo izoliranim slučajevima, tek bi tada otvorili pristup mnogim drugim zlima te uništili samu bit slobode i privatnosti komuniciranja na internetu. A pitanje je, koliko bi osobito dugoročno bilo od toga koristi u borbi protiv terorizma koji bi svoje aktivnosti samo prilagodio novim pravilima. Lani je sličan odgovor u otvorenom pismu američkoj Vladi uputio izvršni direktor Applea Tim Cook u povodu zahtjeva FBI-ja za “otključavanje” iPhone uređaja koji je koristio napadač u terorističkom napadu u San Bernardinu. Cook je taj zahtjev ocijenio “nezabilježenim” jer “ugrožava sigurnost njihovih korisnika” te je upozorio na dalekosežne posljedice takve intervencije. I takvi teški razgovori u kojima se sukobljavaju osjećaji za pravdu, sigurnost i ugrožava privatnost kao jedna od biti moderne demokracije, zapravo, govore o terorističkim uspjesima. I onda kad se s tih globalnih visina spustimo u hrvatsku svakodnevicu, moramo postaviti i to banalno pitanje o značenju privatnosti. Bi li Severina Kojić, svejedno objavljuje li na Instagramu kao ponosna majka, pakosna “bivša” ili estradna zvijezda, išla od kuće do kuće dijeliti obiteljske fotografije svoga sina ili u tu svrhu postaviti štand na kojem bi se zainteresirani mogli poslužiti? Inače, nekoć, dok su među njima cvjetale ruže, ni Milan Popović nije u tomu vidio ništa sporno. Tek nakon raskida u Instagramu je otkrio dokazno sredstvo protiv Severine. I, naravno, ne smijemo zaboraviti ključan sofizam na temu objave fotografija djece na društvenim mrežama – “to svi rade”. Pa ipak, kad bi bili prisiljeni to činiti na konzervativan način, ubrzo bi sami sebi postavili pitanje o smislu pa i etičnosti takvog izlaganja privatnosti svoga djeteta, osobito u dobi kad ono nije u stanju samosvjesno izraziti protivljenje takvom roditeljskom produciranju. Ako ništa, zahtjevne i složene procedure koje bi nam oduzele puno vremena, ispriječile bi se realizaciji takve ideje. Psihologija digitalnoga doba takva je da nas od ideje do realizacije dijeli jedan “klik” pa lako otklanjamo skrupule kojima je u analognom dobu bila naizgled opterećena naša svakodnevica. U digitalnom svijetu naši moralni receptori ne stignu postaviti moralnu dvojbu koja počinje pitanjem “zašto”. Dok nas konzervativne metode “od čovjeka do čovjeka”, “od slučaja do slučaja” izlažu dugotrajnim procedurama kad je vremena napretek da kad-tad postavimo moralni problem, nađemo odgovore, donesemo zaključke i po potrebi prije ili kasnije prekinemo započete procese. U digitalnom svijetu nema povratka, samo “klik” i eto nas na pozornici pod svjetlima reflektora na krcatom stadionu. Osobito ako se zovete Severina Kojić. I kad već moraliziramo, ne budimo licemjeri, posebice mi u medijima koji znamo prijeći granicu dopuštenoga kad je riječ i o djeci slavnih, koliko se nas koji smo kritični prema nepoštovanju privatnosti, sasvim suprotno ponašamo kao promatrači. Iako se mnogi sasvim sigurno ne bi usudili javno izložiti svoju znatiželju kad bi morali ići na Severinin štand na kojem se izlaže privatnost njezina djeteta. Sve je manje onih koje društvene mreže i moderni mediji u manjoj ili većoj mjeri nisu učinile voajerima. Uostalom, svijet se primaknuo brojci od dvije milijarde korisnika Facebooka. Stoga, imajmo na umu, internet nije virtualan svijet, već stvarnost!