Drevni Put svile više od 1500 godina bio je trgovačka ruta koja je povezivala civilizacije i omogućavala njihov razvoj. Njime je uz robu putovala i kultura, filozofije, religije, znanstvena i tehnološka dostignuća. Bila je to više od šest tisuća kilometara duga razrađena mreža putova kojima su putovale karavane. Na jednoj razini možda je upravo taj drevni put u prošlosti igrao vrlo sličnu ulogu kakvu danas ima internet. Cijelu priču prekinulo je sredinom 15. stoljeća Otomansko Carstvo. No Europa je i tada znala koje značenje ima izravni kontakt s Dalekim istokom, ponajprije s Indijom i Kinom, pa su otomanske "trgovinske sankcije" pokrenule brojne istraživače iz Europe da pronađu morske putove koji će biti sigurni, kojima će se moći lako i relativno brzo putovati... Vladarima u to doba bilo je jasno da trgovina s Dalekim istokom donosi bogatstvo i prosperitet. I tada su gospodarstva Kine i Indije bila svojevrsni pokretači globalnog gospodarstva.
Pet i pol stoljeća poslije Kina je svjesna da se stvari u osnovi i nisu promijenile i da bi prostor koji je prije obuhvaćao Put svile ponovno trebalo integrirati i omogućiti slobodno, brzo i jeftino kretanje robe i ljudi. Prije dvije godine kineski predsjednik Xi Jinping predložio je da se osnuje gospodarski pojas Puta svile koji bi omogućio da se ojačaju gospodarske i trgovinske veze i da se postigne dublja integracija Azije, euroazijskog prostora, Europe, Bliskog istoka, Afrike, pa čak i Južne Amerike. Zamišljene su tri rute. Prva vodi kopnom preko Euroazije do Europe. Druga ide preko Bliskog istoka i Turske, a južna, ona morska, ide preko Afrike do Južne Amerike. Riječ je o pravcima kojima bi se u bliskoj budućnosti trebala kretati većina svjetske trgovine, investicija, kadrova i tehnologije. Riječ je o vrlo velikoj i značajnoj viziji, no za Sjedinjene Države i zapadni svijet problem je u tome što bi upravo ta struktura mogla postati ozbiljna konkurencija, a možda i vitalna alternativa zapadnom modelu koji je žario i palio sve od Drugog svjetskog rata.
A Kina zaista misli jako ozbiljno zato što je već počela provoditi neke infrastrukturne projekte koji su nužni za kreaciju suvremenog Puta svile.
Kriza koja se zahuktava u Južnokineskom moru izravno je povezana s ovom pričom. Sjedinjene Države podigle su se na stražnje noge nakon što je otkriveno da Kina gradi umjetne otoke na području otočja Spratly i tamo planira sagraditi vojne baze. SAD je zaprijetio da će na lice mjesta poslati svoju ratnu mornaricu. Prijetnje su razmijenjene pa je na kraju ispalo da bi tamo mogao izbiti oružani sukob, i to između Kine i SAD-a, koji se opet javlja kao globalni policajac koji ima pravo kontrolirati gotovo svaki zakutak svijeta. Iako na području spornih otočića navodni ima nafte i plina, to nije primarni interes Pekinga.
Primarni interes je uspostavljanje pomorskog Puta svile i pozicioniranje Kine kao velike pomorske sile. Upravo tim putem Kina bi krenula prema Africi i Južnoj Americi, kontinentima za koje se tvrdi da u budućnosti imaju najveće gospodarske i ljudske potencijale. Peking Washingtonu poručuje da osiguravanjem ove rute ne želi kontrolirati tko će tuda prolaziti, već da im je primarni cilj – biznis i napredak, gospodarski prosperitet... Kako to nimalo ne odgovara Washingtonu, koji se ježi od činjenice da je Kina na najboljem putu da postane najveća gospodarska sila, možemo očekivati zaoštravanja.
No ima još velikih igrača koji su shvatili što Kina želi. Turska objeručke prihvaća projekt željezničkog Puta svile, odnosno one srednje rute. Pruga bi povezala Daleki istok sa srednjom Azijom, Bliskim istokom... Možda bi taj put mogao poslužiti i kao moćna poluga za rješavanje kriza i ratova koje zapad ne uspijeva i ne želi riješiti. Ako tako bude, onda Kina zaista zaslužuje postati najveća svjetska sila.
Komunistička Kina ekonomski je pobijedila kapitalistički Zapad.