Gledam neki dan Prosjake i sinove i prestajem biti siguran gledam li dramsku seriju ili neki od dnevnika. Marširaju li to ispred mene Matanovi galantari ili hrvatski politički zdrug; ministri, saborski zastupnici... Prodavanje bofla i ubijanje digniteta, to je bit hrvatske politike, jedine koju su kadri kontinuirano voditi polakomljeni infantilisti uspuhano ispuzali iz svojih anonimnosti. Matanove galantare prepoznavali ste po iskošenom ramenu, hrvatski politički zdrug prepoznajete kao vlastitu grešku.
A slike se ponavljaju, iste i jednako uznemirujuće. Iz crnih limuzina izlaze ljudi koji veći dio života nisu imali što reći pa, kad su postali ministri, e onda ih se tek nešto pita. Zakorače na pločnik u prešpičastim uglancanim cipelama, zadnji put obuvenim na prijateljevoj svadbi, kada su grčevito preskakali lokve ispred lokalnog DVD-a, a onda spremljenim natrag u kutiju, do novog vjenčanja ili sprovoda. Nakon cipela vidimo i slična odijela pa tek tada lica koja su vladu pretvorila u nevladinu organizaciju. I prije no što zamišljeni i užurbani nestanu iza debelih vrata autoriteta moći, ispod nosa im slete deseci mikrofona koje grozničavo drže ručice promrzlih i poniženih novinara. Što li će reći? Kakvu epohalnost možemo propustiti ako ne budemo dovoljno brzi i nadobudni?
I dok šuplje fraze otkrivaju još jedan iznimno nadaren antitalent, zaustavlja se nova limuzina, a novinarski roj, još smrznutiji i još poniženiji, hita u lov na novu neizjavu. Usidreno vječito ispred nekih vrata, novinarstvo u Hrvatskoj svedeno je na nekritičko promatranje jednokratnih figura kako prolaze mimo njega. Već je i sam položaj čekanja satima na ulici, na mrazu ili žezi, dovoljno jadan da te mlade i uglavnom nadarene kolege dovede u posve neravnopravan položaj, da se politika prema novinarstvu osovi u status gospodara; da ga pušta da je čeka da mu ništa ne kaže.
Pomanjkanje ponosa nije specifičnost novinarske struke. Zar radnice Kamenskog nisu iskazale najveći stupanj samoponiženja i neimanja ponosa jer, nakon što im je politika otela nekad iznimno poduzeće i uništila radna mjesta, od te iste politike uz osmijehe primaju na dar pegle?! Može se, naravno, i niže pasti, ali ono što mene zanima jest što bi se dogodilo da, recimo, radnice Kamenskog pokažu malo dostojanstva pa taj cinizam od donacija izbace na ulicu ili da nitko od novinara barem mjesec dana ne puzi pred ulazom u vladu. Mislite li da bi zbog ovog drugog građani Hrvatske bili manje informirani? Uvjeren sam da bi više znali jer novinarstvo već ionako predugo u ovoj državi služi tek kao protočni bojler strateškom dezinformiranju.
Za urušavanje novinarske struke krivi su sami novinari. Pristali su, što dobrovoljno, što nesvjesno, na kontinuirano i zloćudnim planom osmišljeno demoliranje žurnalističkog smisla. Uz sve iskreno poštovanje kolegama iz ostalih medija, novinarski je ceh dobio ime po – novinama. Novinsko novinarstvo je baza, sve su ostalo derivacije okružene zabavom. Novinarstvo je u temelju balansirano na dva ključna procesa – pisanju i čitanju. Prije prvog i poslije drugog dolazi do onog najopasnijeg – razmišljanja. Preduvjet i rezultat novina kao navike, ali i kao potrebe bio je obrazovan i informiran pojedinac s izgrađenom kulturom čitanja. Pojavom medija koji najprije izlaze iz literarnog diskursa, a onda ga i cipelare, i čitanje i razmišljanje postaju neodgovoran napor.
Omjer zabave i učenja radikalno se mijenja i u tom stravičnom planu svoje mjesto pronalaze i novine. Umjesto da i dalje njeguju odlučan pristup u odgajanju publike, silno ih se gura da postanu internet i televizija na papiru. Plan ide i dalje pa se socijalnim maljem udara na tradicionalnog čitatelja kojeg se tretira kao kupca i on nabijen na kotač egzistencijalizma logično odustaje od onoga što ionako može dobiti uz neku od pretplata koje već plaća. Istovremeno se uvodi i psihoza u škole o potrebi rasterećivanja, a zapravo zatupljivanju učenika. Usko specijalizirani kadrovi za tek jedan segment korisnosti, bez obrazovne širine i znanje kao oblik posvećenog selekcioniranja upravljača, to će uskoro biti naša škola. Krajnji je društveni rezultat zabavljena i neobrazovana javnost, uvjerena da je najbitnije vidjeti nečije dupe ili sisu na ogavnoj “društvenoj mreži“.
Ljudi bez razmišljanja su ljudi bez inicijative i akcije, to su radnice Kamenskog koje ponovno gube obraze, to su novinari koji ne sjede ravnopravno sa sugovornicima, to je javnost koja će razglabati o drugorazrednim ministrima. Jer je li Hasanbegović ustaša ili nije, to je dilema koja može razdirati samo njega pa, ako i jest ustaša, on mora pomiriti besmisao tog civilizacijskog anakronizma u podvajanju vlastite ličnosti kroz ono što doista jest i ono što za javnost smije biti. Zato i postoji taj grč u njegovu naočalama uokvirenom pogledu. Prava društvena zloslutnost krije se ipak u ministru koji će o državnom proračunu odlučivati nakon što je bio na obuci u korporativno kapitalističkom velezastranjivanju. O tome nema pitanja dok se sprinta od limuzine do limuzine, zbog takvih mogućih pisanja novinarstvo i jest moralo postati mjesto na kojem se može zaraditi samo proširena prostata, upala jajnika ili otkaz. Jer, ako nešto kapital ne može podnijeti, onda su to znanje, ponos i neovisna hrabrost.
>> Ova će hrvatska vlada ući u povijest po brzini kojom je uspjela okupiti toliko pametnih ljudi
>> Kada domoljubni naboj postane domoljubni napoj, onda je i papa Franjo komunjara i Jugoslaven