Novinara ubojicu oduševile su pivnice u Bruxellesu

Za Živanu Temelkovsku, Mitru Siljanovsku, Lubu Ličovsku i Goricu Pavlesku vjerojatno nikada ne bih čula, baš kao što bi i vijest o muškarcu koji si je uzeo za pravo oduzeti im život prošla uz zgražanje od samo nekoliko minuta. Toliko, naime, u pravilu traje osjećaj za zločine koji se dogode daleko od našeg doma ili točnije privida sigurnosti koji on stvara.

Preplavio me užas
Čak mi ni ime ubojice Vlado Tanevski nije zvučalo poznatim sve dok televizija, taj svemoćni elektronički medij, nije prikazala znojno lice tamnoputa muškarca. Čupava kosa, izgužvana košulja..., u tom kratkom pogledu prema ekranu u djeliću sekunde preplavio me užas. Jer upravo s njim dijelila sam radni stol na studijskom putovanju u Bruxelles, kamo sam kao predstavnica medija iz tranzicijskih zemlja otputovala prije pet, šest godina.

Iako je bio mnogo stariji i od mene i od kolega iz Poljske, Mađarske, Litve..., Vlado se odlično uklopio u ekipu koja je u NATO-ovu središtu slušala predavanja, razgovarala s veleposlanicima i sudjelovala u radionicama na kojima smo rješavali zadatke prema zamišljenima scenarijima. Putovanje i seminari bili su korisni, a Vlado srdačan kolega spreman za suradnju. Njegovo crnokronikaško iskustvo i – osvjedočila sam se tada – odlično poznavanje ustroja državnog aparata u Makedoniji bilo nam je korisno kada smo kao tim rješavali “zadaće”.

No, Vlade je izvrsno poznavao i hrvatski sustav, MUP i MORH bili su mu u malome prstu, a poznanika je imao od Istre do Osijeka. Pratio je hrvatski tisak, imao jasan stav o nekim kolegama kolumnistima, a posebno je volio skupljati rokovnike, zastavice, naljepnice i olovke s logotipom neke državne institucije.

Vizitka ministra
Znao je reći kako je u Makedoniji još dovoljno imati vizitku ministra u vozačkoj i “nema, brate, toga tko će ti naplatiti kaznu”.

Radeći desetak dana u Bruxellesu, naša se mala skupina nekoliko puta okupila i u off programu, a među organizatorima bio je i Vlado. Iako je to studijsko putovanje za mene bilo prilika da cijelo vrijeme govorim samo engleski, Vlado, koji je u tome poprilično šepao, stalno se vraća “na naški”. A bila je to smiješna kombinacija hrvatskog, makedonskog i srpskog s čudnim dalmatinskim upadicama. No, Tanevski se nije dao. “Naški” je govorio kad bi mu zapeo engleski, tražeći pomoć u prijevodu.

Osim s engleskim, Tanevski je bio tanak i u pričama o obitelji, koje smo mi ostali razmjenjivali. Jedan od kolega sa sjevera, ako me sjećanje ne vara Finac ili Norvežanin, bio je novopečeni otac, a kako mu je dijete noću stalno plakalo, većinu je vremena u Bruxellesu prespavao.

Druga kolegica je pak već bila baka, kolega Mađar zakleti neženja, a Tanevski – kada je o obitelji riječ – posve šutljiv. Istodobno, volio je pretjerivati u opisivanju poslovnih uspjeha, pričati o tomu kako je dužnosnicima i političarima utjerao strah u kosti, često je previše dodavao, a najčešće ipak – ponavljao iste priče.

Balkanski galantan
No, bio je balkanski galantan kad je riječ o plaćanju pića, a oduševljavale su ga unedogled duge pivske liste u pivnicama u središtu Bruxellesa. Ujutro bismo ga viđali kako konobarima uporno objašnjava kakav bi espresso eventualno mogao zamijeniti tursku kavu te da filtar-kava izgleda “kao da je Cigo u njoj prao noge”.

Poslije tog putovanja još smo se kratko vrijeme čuli, jednom smo čak i surađivali na temi koja je u neugodnome kontekstu povezala Hrvatsku i Makedoniju, no više se nikada nismo vidjeli. Što se s njim proteklih godina događalo, ne mogu ni slutiti, baš kao ni to je li postojao okidač koji je tog pričljivog južnjaka u potrazi za kavom, lukom i pečenim mesom na sjeveru Europe pretvorio u masovnog ubojicu.