Novinarstvo ili nasilništvo

Sposobnost i upućenost većine naših televizijskih voditelja obrnuto je proporcionalna utjecaju što ga televizija ima u javnom životu. Dobar je primjer Mislav Bago sa HTV-a: svaku temu koje se dohvati pretvori u skandal.

Tako je bilo i nedavno kad je u mlin svoje nekompetencije ubacio razgovor o položaju srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (HTV, "Otvoreno", 12. 3. 2007.). Mjesto kakva suvislog uvoda, počeo je postavljati nesuvisla pitanja na koja, k tome, upitani nisu mogli odgovoriti. Ne zato što ne bi znali ili ne bi htjeli, nego zbog toga što im nametljivko nije dopuštao. Pita, a kad čovjek zausti da odgovori, skoči mu u usta. To bi, kao, bilo moderno televizijsko novinarstvo! Novinarstvo? Da, ako je novinarstvo podvrsta nasilništva.

Tek što je zastupnik hrvatskih Srba, inače jezikoslovac, uspio promrsiti nekoliko riječi, Bago ga je prekinuo samozadovoljnim usklikom: "Znao sam da ćete tako odgovoriti"! Kad se čovjek malo pribrao od iznenađenja i pokušao nastaviti, voditelj ga je pokroviteljski, sa superiornim smiješkom, pohvalio: "Lukavo, lukavo"!
Zagonetnije mi je od svega zašto odrasli, pravno sposobni, ugledni ljudi dopuštaju da ih ta "moderna televizija" mrcvari. Zašto se ne ustanu i ne odu!?

Gledao sam, primjerice, Bagin razgovor s hrvatskim premijerom. Bilo me sram! Ne zbog voditeljeva bezgraničnog bezobrazluka i njegove uvredljive nasrtljivosti, nego zbog toga što ga premijer nakon pet minuta nije poslao do đavola, digao se i otišao.

Naši su političari zaslužili sve što im se događa, pa i Bagu, ali ova sredina ipak ne bi smjela olako pasti bagaži u ruke. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog i radi tih famoznih (kulturnih, demokratskih i profesionalnih) standarda, na koje nas svaka europska šuša (izvorno: ovca) voli podsjećati. Ako jesmo Europa, a rado se hvalimo da jesmo, onda smo Europa i po tome što si ne damo s..ti po glavi.

Usput, za voditelja: u Hrvatskoj ne postoje nikakvi hrvatsko-srpski odnosi. Odnosi srpske (i svake druge) manjine i države, odnosno države prema manjini, nisu ni međunarodni, ni međudržavni. U njima sudjeluju  isključivo hrvatski državljani, pa ti odnosi mogu biti samo unutarhrvatski.

Za odnose između Hrvatske i Srbije ili između Hrvata kao naroda i Srba kao naroda može se reći da su hrvatsko-srpski odnosi, ali se to ne može reći za odnose srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj s hrvatskim državnim vlastima (koje, nota bene, čine i predstavnici te manjine). Osim, naravno, ako se ne polazi od toga da ovdje  i danas vlada Jugoslavija. U jugoslavenskoj Hrvatskoj Hrvatima je malo falilo da se u hrvatsko-srpskim odnosima ne udave!

Nismo potonuli, a ako je nekome zbog toga žao, nek se žali na gradski vodovod, a ne da nas masira na našoj javnoj televiziji. Nesposobnost (nekompetentnost) ili namjera, svejedno je, jer posljedice su iste.