Novo povlačenje Hrvata za jezik koji kao da je isti sa srpskim

Kako se iz nekih nevidljivih razloga može napraviti poveznica između europskih izbora i hrvatskog jezika, mogli smo vidjeti u nedjelju. Tada je na hrvatskoj televiziji Aleksandar Stanković razgovarao s lingvisticom Snježanom Kordić. Ona je na HRT-u, bez pravoga povoda, govorila o zajedničkom srpsko-hrvatskom jeziku. I valjda smo po prvi put od osamostaljenja Hrvatske na tzv. javnoj televiziji čuli da su hrvatski i srpski jedan jezik! Njezinim smo govorom o jeziku zapravo vraćeni u prošlost, u vrijeme novosadskog dogovora! Lingvistica Kordić kao da je nekim vremeplovom iz Novog Sada došla u Zagreb, iz 1954. u 2014.! O jeziku je zborila kao o nečemu što i nema puno veze s događajima koji su utjecali na jezik, njegov identitet i prepoznatljivost.

Da je pozivanje Snježane Kordić u Stankovićevu emisiju za povod imalo prijepornu Kordićkinu knjigu “Jezik i nacionalizam”, pravi bi razlozi bili nesporni. No njezina, u Hrvatskoj rijetko hvaljena, a najčešće osporavana knjiga izašla je još prije četiri godine. Neovisno pak o tome, prvi smo put javno čuli da se o jeziku govori kao da je on samo predmetom lingvistike. No jezik je u Hrvatskoj uvijek bio i političko pitanje. U hrvatskom je jeziku bila čuvana nacionalna samobitnost. Jezik je Hrvatima bio zamjena za državu, za njezino nepostojanje. Da je jezik bio politički nebitan, onda vjerojatno i ne bi bilo Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Deklaracija je bila otpor i reakcija na novosadski dogovor i pokušaj lingvističkog i političkog ozakonjenja jezične unitarizacije. Pa nisu Miroslav Krleža i hrvatski književnici i jezikoslovci bili neka polupijana skupina hrvatskih tamburaša koji naivno tamburaju na svoje bugarije i bajsove a da i ne znaju zašto to ustrajno sviraju.

Bez Deklaracije hrvatskoga jezika više ne bi ni bilo

Protiv Deklaracije se pobunio tadašnji unitarist Miloš Žanko, koji se u obrani jezične unitarizacije, kao i Snježana Kordić danas, 1967. također pozivao na svoje hrvatsko podrijetlo. U napadu na potpisnike Deklaracije Žanko piše: “Kao Hrvat po nacionalnom porijeklu, pripadnosti (ako je već važno da i to izrekne)…” Sličnu odrednicu o svome nacionalnom podrijetlu ima i Snježana Kordić kojoj je otac Hrvat “rodom iz Sretnica kod Mostara, a majka iz Obrovca Sinjskog”. Uvođenje nacionalne pripadnosti kao mogućega alibija za osporavanje hrvatskoga jezika Snježana Kordić koristi kao i Miloš Žanko. Može li nacionalnost biti argument u jezičnim raspravama? Koliko je nacionalno podrijetlo u takvim prilikama nebitno možda i nema boljega primjera od trojice hrvatskih književnika: Vojislava Kuzmanovića, Milana Mirića i Čede Price. Premda srpskoga podrijetla, sva su trojica svojedobno potpisala Deklaraciju i zbog tih potpisa trpjela političke prijekore i ukore.

Bez Deklaracije hrvatskoga jezika više ne bi ni bilo. Snježana Kodrić tu njegovu samobitnost i navodnu različitost sa srpskim niječe pozivajući se na svoje hrvatstvo, tobožnjim nepostojanjem dovoljnih jezičnih razlika. Njezin je kriterij za tezu da se radi o istosti hrvatskoga i srpskoga da se Hrvati i Srbi međusobno razumiju. Koliko je to razumijevanje stvarno, pokazuje ovogodišnji doček Nove godine na kojemu se u Zagrebu okupilo desetak studenata s područja bivše Jugoslavije koji studiraju na Harvardu. Doček baš i nije bio zabavan i u jednom trenutku prije ponoći studentica iz Zagreba malo je rezignirano kazala da, čim prođe ponoć, ide kući “pod dekicu”.

Na to je student iz Beograda dometnuo: “A onda ću ja pod bakicu!” Društvo se na to kiselo osmjehnulo, nastao je mali tajac, a on ostao zbunjen. Čim se graja malo utišala, upitao je svoga beogradskog prijatelja kojemu baka živi u Hrvatskoj: “Šta sam to zeznuo?!” “Ništa, osim šta si pobrkao dedu i pokrivač. Budalo, Hrvatima dekica nije reč od milja za dedu, nego, šta mi Srbi kažemo, obično ćebe.” Na to je ovaj ljutito rekao: “Ko god mi više kaže da su hrvatski i srpski isti jezik, poslat ću ga u p. m.!” Bi li lingvistica Kordić i toga beogradskog studenta uvjeravala u “policentrični razvoj jezika”, u svoju tezu da su hrvatski i srpski isti jezik?

>>Snježana Kordić: Srpsko-hrvatski jezik nema veze s Jugoslavijom