Nije važno što, nego tko. Nevažan je sadržaj i društvena vrijednost poruke već od koga dolazi. Osobito ako su Željka Markić ili Milorad Pupovac na suprotstavljenim stranama većina odmah zna čiju ideju treba podržati, a koga ne treba slušati.
Premda su i Markić i Pupovac inteligentne, sposobne, hrabre i odlučne osobnosti koje u svom javnom angažmanu očito rade dobar posao. Druga je stvar što se to nekima nikad ne svidi pa burno reagiraju već na njihov spomen, a da ne govorimo o verbalnoj bujici koja navre kad se kaže bilo što pozitivno o njima.
Suprotnosti se privlače. Tako su “iritantne“ ili “motivirajuće” i osobnosti kao što su, svatko na svoj način i svatko u svom području, Zlatko Hasanbegović, Ivan Đikić ili Boris Jokić. S tim da, tko god u njima nalazi isključivo problem, zapravo ima problem sa sobom, s vlastitom skučenošću, jednoumljem, netolerancijom, nepoštivanjem drugačijeg mišljenja, nemoći pred argumentima...
I kad je riječ o aktualnom primjeru srpskih Novosti, u povodu zahtjeva udruge U ime obitelji, svima je odmah jasno što je sloboda medija i odgovornost za javnu riječ, što je promicanje kulturnog identiteta srpske manjine, a što vrijeđanje hrvatske većine.
I znamo odgovor na krucijalno pitanje treba li i sljedećih godina za taj tjednik izdvajati 3,2 milijuna kuna. Kažete li da su na mjestu pitanja o proceduri, kriterijima i nadzoru trošenja novca, odmah će vas strpati među protusrpski raspoložene “crnjake”, a s druge strane ispast ćete u najmanju ruku nacionalno neosviješteni ako nemate problema s tim da manjina s novcem većine piše na način koji se većini baš i ne sviđa.
Uzalud je francuski velikan Voltaire rekao misao, koja je i danas u temeljima slobode javne riječi: “ne slažem se niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš”. Ako za ikoga, to treba vrijediti za manjinu! I novac, kuna ili milijuni, to ne mogu i ne smiju promijeniti. Međutim, to što je netko manjina, ili medij, ne znači da treba biti “sveta krava” za koju ne vrijede nikakva pravila. I da ne treba propitivati kako se troši javni novac.
To je europski standard koji bez obzira na medijske, poduzetničke, umjetničke i ine slobode mora ispunjavati svatko kad aplicira za sredstva u europskim fondovima. Poštivanje projekta, rokova i ugovorenih stavki, uvjet je za daljnje isplate.
Zašto bi u Hrvatskoj trebalo biti drugačije, odnosno zašto bi, ako je pravilima zadano kada i postotno koji dio obećanog novca dobiva neki filmski projekt, u realizaciji od toga trebalo odstupiti pod krinkom umjetničkih sloboda.
Što je sporno ako Državna revizija na to upozori!? Doduše, Upravni odbor HAVC-a kao javne ustanove “donosi odluke o raspolaganju imovinom i sredstvima za poslovanje Centra koji iznose od 50.000 do 200.000 kuna, a za veće iznose uz suglasnost osnivača (Vlade, op.a.)”, ali je dvojbeno obuhvaća li ta odredba i “sredstva za poticanje audiovizualnog stvaralaštva” koje dodjeljuje Hrvatsko audiovizualno vijeće.
Tim više što se to ni godinama prije nije tako tumačilo. S umjetničkog gledišta nedvojbeno je nedopustivo da politika utječe na stručni odabir, ali s gledišta poreznih obveznika taj odabir ne može biti oslobođen bilo kakvog svjetovnog nadzora, u koji spada i Državna revizija.
Zašto bi umjetničke slobode bile pokriće za eventualne sukobe interesa, nemoral, nepoštivanje zakona ili kriminal, a istodobno se zalažemo za nultu toleranciju takvih pojava u politici. Sporan nam je šogor od Petrova, ili prijatelj od Milanovića, ali umjetnost je navodno iznad prijateljstava i rodbinskih veza. Da, politika može tobožnju brigu za opće dobro koristiti za cenzuru, ali i umjetničke slobode mogu se koristiti za kriminal. I država treba imati mehanizme obrane od obje devijacije.
Ako se u znanosti preko slučaja Pave Barišića borimo za čistunstvo i nultu toleranciju, držimo se toga i u HAVC-u. Kakve veze s umjetničkim slobodama ima dio nalaza Državne revizije u kojem se navodi da je HAVC ugovarao “računalne, revizorske i odvjetničke usluge u iznosima iznad 50.000 kn, a Upravni odbor nije o tom odlučivao”.
Ili što su filmskim poticajima plaćani poslovni prostori producentskih kuća. Ili što je uz devet zaposlenika, 15 vanjskih suradnika koristilo mobitel o trošku HAVC-a... Podsjetivši na pljačku u pretvorbi i privatizaciji, Siniša Labrović jučer je ironično rekao: “Oni koji su sada protiv HAVC-a imaju moralno pravo i kredibilitet pitati gdje su pare, jer su se i tada bunili, učinili sve da te pljačke dovedu na čistac” i zaradio pljesak filmaša. Stvarno im je puk’o film. Postajemo zemlja pljačkaša.
>> Navojec: Koji to računovođa zna što to doprinosi razvoju kulture?
Upravo je bezobrazno koliko određene skupine ljudi kod nas smatraju da imaju pravo na nered, pljačku i međusobna pogodovanja (na račun proračunskog novca!) samo zato što su određene ideološke orijentacije (čitaj: lijevo-liberalne), samoproglašeni zaštitinici određene manjine (čitaj: srpske) ili samoprogašeni zaštitnici i promotori kojekakvih "prava" (tu valjda ne treba navoditi o kojim je "pravima" riječ). Od svih drugih očekuje se savršenost, smeta i nedostajući navod u fusnoti jedne knjige, ali ovdje se barata milijunima i milijunima - a bez ikakvog nadzora. Usput, gledao sam pred koji dan onaj "naš" film "Ljiljan Vidić" i mogu samo reći da je netko na tome dobro oprao novce.