Kada pozvonite na vrata, a otvori vam ih biskup osobno, onda je to velik znak. Znak da je riječ o jednostavnom, otvorenom i poniznom čovjeku kakav je novi krčki biskup, franjevac kapucin fra Ivica Petanjak, s kojim smo razgovarali u kapucinskoj oazi u Zagrebu, u samostanu i župi sv. Leopolda Mandića u Dubravi, koja inače živi snažan vjernički život.
Inače, u Godini posvećenog života, koju je proglasio papa Franjo, imenovanje biskupa redovnika posebno je priznanje redovnicima, koji svoj dan obilježavaju sutra, u ponedjeljak, na Svijećnicu.
Kako ste doživjeli svoje imenovanje? Sigurno se tome niste nadali?
Doista, nisam se nadao. Kad sam prije četiri mjeseca došao u Osijek, za gvardijana, mislio sam da je to kraj moga puta. Vratio sam se u grad svoje mladosti poslije 32 godine, nakon što sam otišao iz Osijeka u novicijat i u redovničke vode. Kad sam se vratio u Osijek, mislio sam da ću se, uz obveze koje imam kao svećenik i redovnik, baviti poviješću, što sam studirao, ali sad je krenulo potpuno drukčijim smjerom.
Tko vas je obavijestio da ste imenovani biskupom? Kako se nekome kaže da je postao biskup?
Čini se da svatko ima svoj poziv. Mene je nazvala tajnica nuncijature i rekla da nuncij želi sa mnom razgovarati te mogu li doći u srijedu ili subotu. Rekao sam da ne mogu u subotu jer sam imao obvezu propovijedati na sv. Antuna, opata pustinjaka, u Tomašancima, selu između Đakova i Osijeka. Ali da mogu doći u srijedu. Pitao sam o čemu ćemo razgovarati, a ona je rekla – o Zrinu. Sjetio sam se da je nuncij prošle godine htio ići u Zrin, ali kako su bile poplave, završili smo u Sisku na misi i druženju. Pomislio sam da se nešto pokreće oko Zrina.
Koja je to srijeda bila?
Bilo je to 14. siječnja.
Što vam je nuncij tada rekao? O Zrinu, zacijelo, ne...
Srdačno smo se pozdravili, pitao me kako sam i što radim, stavio preda me papir i rekao: "Čitaj polako i pažljivo." Čitao sam i, kad sam došao do dijela u kojem piše da je Sveti Otac imenovao biskupom Krka Ivicu Petanjka, doslovce mi se zazelenjelo pred očima. Spustio sam papir i pitao nuncija što to znači. On me čudno gledao, pa sam ga pitao koliko imam vremena to prihvatiti. On mi je rekao: "Idi u kapelu, zahvali Gospodinu i reci da prihvaćaš. I to je to."
Zar ne dobije kandidat neko vrijeme da razmisli?
Meni je dana mogućnost da prihvatim ili ne prihvatim odmah. Pitao sam imam li pravo na koji dan malo razmisliti i posavjetovati se. Nuncij me pitao koga bih zvao, pa sam rekao da bih najprije nazvao krčkog biskupa mons. Valtera Župana kad već idem u njegovu biskupiju, da ga pitam što on misli o meni kao svome nasljedniku. Pitao bih i svoje fratre, pa i neke druge prijatelje, neke iz studentskih dana koji su postali biskupi.
Što biste ih pitali?
Da prihvatim ili ne jer me oni poznaju, znaju hoću li ja to moći. Ali nisam imao prostora za to. Mogao sam samo zahvaliti Gospodinu i reći da prihvaćam. Pokušavali smo vući ja na jednu, nuncij na drugu stranu, tražiti još neku mogućnost, ali on je inzistirao na tome da odlučim još toga dana. Pitao sam ga što će biti ako kažem da to ne mogu prihvatiti, a on me samo pogledao i rekao: "Kako će jedan redovnik, koji je zavjetovao poslušnost, reći papi da neće, i to u godini koja je posvećena redovnicima i redovnicama?" Tražio sam manevarski prostor, ali nije ga bilo.
Koga ste prvoga obavijestili kad ste izašli iz nuncijature?
Kad sam rekao da prihvaćam, prvi koga sam nazvao bio je mons. Valter Župan. Odlučio sam njega prvoga obavijestiti. On je već čuo za sve dok sam ja bio na putu doma. Rekao sam mu kako je to za mene iznenađenje i da ga molim da me prihvati. On je bio vrlo korektan i rekao da, što se njega tiče, prihvaća odluku Svetoga Oca i da će se povući kad ja preuzmem biskupiju, da se neće miješati u poslove, da ću imati potpunu slobodu te da će biti na usluzi za sve što budem trebao i da je uvijek spreman pomoći. Ukratko, da sam dobrodošao.
Što su vam rekli vaši fratri?
Neki su očito znali i prije jer se moje ime spominjalo neko vrijeme u tim kombinacijama premda sam ja posljednji doznao o čemu je riječ. Sve je bilo u tajnosti.
Znači, od vas su tajili?
Ja sam, tek kada je sve bilo gotovo, doznao za neke ljude koji su bili pitani. Oni su dobili pismo u tajnosti i ja to tada nisam znao. Tek sad čujem da je bio pitan ovaj ili onaj.
Tek sad otkrivate kako se sve odvijalo?
Upravo tako. Bilo mi je, primjerice, čudno kad smo se prošle godine susreli u Sisku na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna, pozdravio sam se s nuncijem, rekao mu svoje ime, da sam kapucin, gvardijan u Osijeku. On me pogledao i pitao: "Nisi li ti župnik u Rijeci?" Odgovorio sam da sam bio do prije dva tjedna. Pa me pitao nisam li bio i odgojitelj u Rijeci, nisam li sada definitor... Baš sam rekao biskupu Košiću kako nuncij previše zna o meni! A biskup Košić mi u šali veli: "Tko zna, možda te hoće za biskupa." Zbilja mi je bilo malo čudno da nuncij zna toliko o jednom običnom fratru. Mislio sam da se malo priprema za Zrin, a to je išlo u neke sasvim druge vode. Običaj je da uvijek na kraju mise zahvalim uime Zrinjana, što sam napravio tada i u Sisku, a kad smo ulazili u sakristiju, nuncij mi je rekao: "Bravo, padre Petanjak!" Bilo mi je čudno kako tako dobro izgovara moje prezime jer obično ga i naši smotaju na sve moguće strane. No, tek sad kad smo razgovarali u nuncijaturi, rekao mi je kako je kazao: "Pronašli smo novoga biskupa!" Tada se vrtjelo oko mene, a ja sam to zadnji doznao.
Što je bilo presudno da idete na Krk? Župa na Žabici u Rijeci?
Sigurno. Ljudima je to sad malo čudno, ali i meni je bilo. Vjerujte, kad sam vidio da se radi o Krku, pred Bogom i ljudima svjedočim, zazelenjelo mi se pred očima! Ispustio sam taj papir iz ruku, a nuncij je tražio da čitam dalje. Krk? Pa što ću ja na Krku?! To mi je bila prva reakcija u nuncijaturi. Jednostavno, nisam se zamišljao ondje jer nikakve veze s Krkom nisam pronalazio. No, budući da sam već obavljao kojekakve službe u svojoj provinciji, mnogo se puta dogodilo nešto nenadano. Na primjer, neki se fratar razboli, umre ili ode nekamo... Kad god se nešto iznenada dogodi, nama je to neočekivano, ali kod Boga mora biti neka logika. I uvijek tražim tu logiku.
I gdje je ta logika?
Došao sam kući i počeo misliti: "Ja i Krk, ja i Krk..." Sjetio sam se da je sv. Kvirin bio sisački biskup i mučenik, moji potječu iz Sisačke biskupije, a sv. Kvirin je i zaštitnik Krčke biskupije. Što je poveznica između Sisačke i Krčke biskupije. Pa da su knezovi krčki bili Frankopani, a Šubići su po Zrinu, odakle su moji, dobili naziv Zrinski. Zatim, kako je biskup Mahnič bio veliki biskup, a bio je stranac, Slovenac, u Krku, snažno povezan s našim Bernardinom Škrivanićem, koji je gradio crkvu Gospe Lurdske u Rijeci i pokrenuo živu aktivnost, tiskao knjige, brošure i novine. Krčki biskup Mahnič i kapucini bili su snažno prosvjetiteljski povezani. Zatim, prošle godine završili smo proces proglašenja Sluge Božjeg fra Ante Tomičića prema oltaru, gdje je bio i krčki biskup Valter Župan te je u spomenicu, koju sam donio, upisao kako je poznavao fra Antu Tomičića te da ga moli da se on moli za Krčku biskupiju, da su krčki svećenici dali prekrasna svjedočanstva o svetosti tog našeg fratra... Čini se da sam tako uspio složiti neki mozaik. Ali, to je prošlost i povijest, čiji se korijeni moraju poznavati, ali sad se moramo okrenuti prema sadašnjosti i budućnosti. Ovo mogu biti neke poveznice, ali ne možemo živjeti od slavne prošlosti, nego od sadašnjosti i budućnosti.
Što za vas znači ta budućnost kao redovnika, pastoralca, onoga koji je među ljudima...
Valjda su tražili takvoga biskupa. Da vam sad kažem da sam se pripremao za biskupa – nisam. Nikad na to nisam mislio. Niti sam išao u školu za biskupa. A niti ima takve škole. Biskup prije svega mora biti s ljudima, ponajprije sa svojim svećenicima. Najprije sa svojim najbližim suradnicima izgraditi dobre, bratske i prijateljske odnose, međusobno poštovanje, razumijevanje i priznanje njihova rada i zajedno sa svim svećenicima djelovati za dobro vjernika. Mislim da me to i dovelo do biskupstva. Da sam bio negdje u pustinji, najvjerojatnije ne bih bio biskup jer me nitko ne bi znao. Ako sam po nečemu morao biti prepoznat, onda je to moralo biti po radu. Dok sam bio župnik, pa i provincijal, redovito sam svaki dan imao misu. Rekao neku riječ na početku ako je misa bila ujutro ili propovijedao ako je bilo navečer. Svaki sam dan ispovijedao. Držao sam da kao redovnik i svećenik moram biti za narod i s narodom koliko mi omogućavaju ostale službe koje imam. A sve su te službe nadgradnja na ono što je temeljno i što ćeš zauvijek biti, a to je da si svećenik. Bez obzira na to jesi li gvardijan ili provincijal, najobičniji fratar ili biskup. Uvijek si svećenik!
Hoćete li i kao biskup ispovijedati?
Baš razmišljam kako bih to svakako trebao. Bio sam jučer na sprovodu jedne časne sestre uršulinke, s. Maksime Zorbas, koja je bila vrlo jednostavna sestra i cijeli je život služila. Služila je taj dan bolesne sestre i te je noći umrla u 79. godini. Živjela je svetački. Znate kome je ona otkrila svoju želju da bi išla u samostan? Đakovačkom biskupu Stjepanu Baureleinu! Koji je redovito u katedrali u Đakovu ispovijedao. Ona mu je otkrila da želi u samostan, on je to podržavao i ona je otišla. Mislim da biskup, uza sve svoje obveze, treba naći vremena sjesti u ispovjedaonicu jer ondje će čuti probleme, muke i nevolje ljudi. Tada pastoral može biti konkretan, a ne nešto apstraktno. On mora ići iz baze.
Krk ima jednog posebnog svećenika vlč. Zlatka Sudca, koji je već neko vrijeme izvan biskupije zbog nekih trzavica. Hoćete li ga zvati natrag?
Najprije bih pozdravio vlč. Sudca. Kako sam ovih dana u silnoj gužvi, ni o kojem svećeniku nismo konkretno razgovarali. Nadam se da ću se, kad prođe ređenje i kad dođem na Krk, kad se stvari počnu uhodavati, susresti i s njime i da ćemo razgovarati. Vidjet ću gdje on sebe vidi, što želi i nadam se da ćemo naći neki modus vivendi. Sad ne bi bilo pošteno da donosim bilo kakve sudove o čovjeku o kojemu znam samo iz medija, a nikad s njim nisam sjeo u četiri oka i razgovarao niti smo se sreli u nekim drugim okolnostima u životu, pa da imam barem neku percepciju.
Otežava li vam ili olakšava činjenica da je kardinal Bozanić s Krka?
Kad sam čuo da ću biti krčki biskup, naravno da mi je palo na um da je i kardinal Bozanić s Krka. Odnosno, kako će on reagirati jer Krčka biskupija ima dosta svećenika od kojih je netko mogao biti biskup. Čak sam i ja, dok sam bio u Rijeci, razmišljao za neke krčke svećenike kako bi bilo dobro da netko od njih bude biskup. Čuli smo se telefonski i po tonu glasa osjetio sam da je zadovoljan, čestitao mi je, dugo smo razgovarali, čak i o nekim konkretnim situacijama. Izrazio mi je dobrodošlicu. Zahvalio sam mu na razgovoru i rekao mu da mi je pao kamen sa srca jer ga poštujem kao kardinala i stalo mi je do njegova mišljenja. Susretali smo se prošlih dana i mogu reći samo sve pozitivno, tj. plus pet!
Niste se nimalo izolirali. U Zagrebu ste se na svećeničkom tjednu susreli s mnogim svećenicima, kakve su reakcije?
Ne mogu odgovoriti na sve telefonske pozive i poruke koliko ih ima. Obično odgovaram tek nakon ponoći, a onda već stižu nove. Reakcije su vrlo pozitivne, bez lažne skromnosti. Još nisam naišao ni na koga tko bi rekao zašto su baš mene izabrali. Mnogi svećenici s Krka, od kojih neke poznajem, pristupali su mi srdačno i govorili: "Evo moga biskupa. Evo našeg biskupa! Dođite što prije..." Jučer sam primio prekrasnu poruku trojice bogoslova iz Krčke biskupije, koji kažu da ne otvaraju vrata samo svojih crkava nego i svoga srca, pozdravljaju i čekaju da dođem. Svi smo mi ljudi i svaki taj pozdrav i podrška meni je ohrabrenje jer znači da dolazim u sredinu koja će me prihvatiti.
Molim vas malo biografskih podataka.
Rođen sam 29. kolovoza 1963. i to u današnjoj zgradi Teološkog fakulteta u Đakovu, koja je bila oduzeta, pa je ondje bilo rodilište, a sada je vraćena Crkvi.
Vidite da ste rođeni za biskupa!
I naš je konvikt u Varaždinu, također, bio rodilište. Tako da imamo više fratara u našoj provinciji koji su rođeni u samostanu. Čak i bivši gradonačelnik varaždinski rođen je u samostanu. Živjeli smo u Slatiniku, koje pripada župi Drenje, pa smo se preselili u selo Drenje, gdje sam bio do osmog razreda. Otišao u srednju školu u Osijek, nakon mature otišao u fratre. Od rođenja do danas nisam u jednom mjestu živio dulje od sedam godina.
Zašto ste otišli baš kapucinima?
Kapucini su u Osijeku u središtu grada, nisu župa, nego samostan. Poznati su ne samo kao ispovjedaonica Osijeka nego i šire okolice. Kako nisu župa, uvijek su čitači i ministranti bili odrasli, srednjoškolci, studenti, oženjeni... i tako sam i ja kao srednjoškolac, uz moje starije sestre, koje su išle kapucinima, počeo sam čitati i ministrirati. Onda sam došao stanovati kao vanjski đak i poslije mature sam ostao u fratrima. Nisam bio sjemeništarac, nego kao vanjski đak napisao molbu, otišao u Karlobag, Rijeku pa u JNA, studij... Krk je sada osmo mjesto u koje idem.
Koja je karizma kapucina?
Danas se, možda, ne razlikujemo mnogo od drugih jer smo se nekako utopili u potrebe ovoga svijeta. Naša karizma nekad je bila blizina narodu. Blizina u tome što su kapucini, uz to što su bili u samostanima, išli propovijedati naokolo, ispovijedati, držati misije. Posebno su zahtjevne bile korizmene i adventske propovijedi. Kad uzmete naše stare konstitucije, koje su bile gotovo do Drugog vatikanskog koncila, onda vidite da je propovjednik koji je išao propovijedati korizmu od 40 dana morao cijelo vrijeme postiti. A propovijedalo se pred crkvom, bez mikrofona, propovijedi su bile duge. On je morao propovijedati i klauzurnim redovnicama u svakom od samostana. Tako da je znao propovijedati četiri-pet sati na dan.
I to gladan.
Da, posteći. Jer je u konstitucijama bilo zapisano da se onome tko ne može postiti mora oduzeti propovjednička služba jer drugome ne može naviještati ono što ne može sam živjeti. Do mjesta gdje se propovijedalo i natrag išlo se pješice. Taj koji je propovijedao morao je i ispovijedati. Na jednom mjestu u povijesti kapucina piše da je onaj koji propovijeda, a ne ispovijeda, kao onaj koji sije, a ne žanje. Jer propovijed mora voditi prema ispovijedi, ako nema ispovijedi, onda je bila loša propovijed jer propovijed mora poticati na obraćenje. Ako nema obraćenja, onda si uzalud propovijedao. Moralo se i jedno i drugo. Nakon preokreta i Drugog svjetskog rata živjeli smo od prošnje, što je zabranjeno, mnogi su bili u zatvoru, župe su ostale prazne, preuzimali smo župe koje su ostale bez svećenika.
Dobri i skromni čovjeće želim ti od srca sve najbolje u životu.......