O bankarima ili kako zavoljeh Zdravka Mamića

Smiješno je govoriti o dužničkom ropstvu, to nema nikakve veze. U Hrvatskoj ima ljudi koji su u problemima s vraćanjem kredita, ali to je posljedica nedostatka gospodarskog rasta, zapošljavanja i izostanka reformi, rekao je Zoran Bohaček, direktor Hrvatske udruge banaka, na inicijativu predsjednika Josipovića o problematici dužničkog ropstva u Hrvata. “On mrzi sve što počinje s ‘hrvatski’ – prosvjeta, nogometni klub Dinamo, olimpijski odbor, akademija znanosti i umjetnosti, nogometni savez... ima krvna zrnca koja pretežu na onu stranu koja mrzi sve hrvatsko. Iz njegovih očiju šiklja krv, a kada se nasmije, vidite samo zube spremne na klanje. On je uvreda za hrvatski um, hrvatski mozak i hrvatskog čovjeka”, rekao je Zdravko Mamić o ministru Jovanoviću.

Zlo je tehničko pitanje

Koja vas izjava više plaši, Mamićeva ili Bohačekova? Mamićeva, uglas bi rekla većina normalnih ljudi, to je govor mržnje! Izlažući se riziku nenormalnosti, mene više plaši Bohačekova. U njoj nema ni mržnje ni ljubavi, hladni birokratski govor o sudbini stotina tisuća osoba i obitelji. Oni nisu ni Srbi “iz čijih očiju šiklja krv”, oni nisu ni Hrvati ni Bantu crnci, ni Čečeni, ni homo ni hetero, ni crni ni bijeli, oni su stotine tisuća nečega koji “nisu u dužničkom ropstvu”, njihova je sudbina tehničko pitanje zbog “izostanka reformi”. Cinična hladnoća s kojom Bohaček govori o ljudskim sudbinama je zastrašujuća, nalik Josefu K. (nema prezimena!) iz Kafkina “Procesa” koji ima posla s bankom (kao zaposlenik) koji, nakon što mu biva hladno birokratski utvrđena krivnja, neuspješno kreće u potragu za grijehom koji zapravo ne postoji jer, bohačekovski govoreći, “ne postoji dužničko ropstvo”. U toj bohačekovskoj perspektivi sve zlo koje se događa ljudima zapravo je – tehničko pitanje, tj. zlo i ne postoji, ono je stvar tehničke procedure ili propusta u tehničkoj proceduri (nedostatak rasta, izostanak reformi…) uz logičan zaključak da je dužnik, kako god okreneš, kriv, ali grijeha nema, kao što nema ni dužničkog ropstva, a banke nisu ekonomska ili društvena kategorija, već transcendentalna: Svi su krivi osim – banaka! Stoga, zajedno s predsjednikom Josipovićem pozvani su da krenu u potragu za grijehom.

Dok je Mamićev govor lako prebaciti u humanističke kategorije i osuditi ga, hladni birokratski Bohačekov govor, unatoč tome što sam pokušao, nemoguće je, pa mu nije moguće pripisati ni ono što se Mamiću s lakoćom može – govor mržnje ili barem prijezir zadužene i osiromašene gomile. Jer Bohaček doista niti koga od dužnika voli ili mrzi niti ga zanima mrzi li itko od njih sve hrvatsko, je li on Srbin ili Hrvat, njegovo je da štiti transcendentalni karakter bankarstva koji živi u nekom drugom svijetu, kojeg ovaj svijet i dužnička gomila iz “doline suza” zanima utoliko ukoliko, kao i kolegama u Europi i svijetu, zatrebaju za sanaciju u liku poreznog obveznika koji je, opet, kafkijanski bio kriv bez grijeha i spašavao banke, pa ga sutra hladno treba izbaciti i iz kuće na snijeg i studen, “zbog izostanka reformi”. Tog istog deložiranog bijednika potom opet treba hladno birokratski okriviti “da živi iznad svojih mogućnosti”, dok su baš banke i bankari transcendentalno svjedočanstvo čeljadi koja “ne živi iznad svojih mogućnosti”, koji su cjelokupnu krizu i zakuhali, ali su, za razliku od deložiranog jadnika, “prevelike da bi ih se pustilo da propadnu”, kako se to kaže u hladnoj birokratsko-ekonomskoj argumentaciji. Isti princip ne vrijedi ni za mnoga velika proizvodna poduzeća, a kamoli za sitnu boraniju koja je premala da ih se ne bi nasilno, zajedno sa sitnom djecom, bacilo na snijeg, sitnom djecom koja će još desetljećima raditi (ili biti bez posla) kako bi vraćali dugove bankarskih promašaja. Ako oni promaše, za razliku od banaka i bankara, slijedi i famozno: Sami su si krivi, nitko ih nije tjerao na kredit i njegove uvjete.

Kafkijansko, birokratsko ništa

Sučeljavajući izjavu seljačine Mamića i gospodina Bohačeka, želio sam usporediti dva tipa: Mamića iz kojeg, kada govori, ipak govori čovjek, dobar ili zao, ali čovjek. Kada Bohaček govori, iz njega govori neko Ništa, hladno kafkijansko birokratsko Ništa koje plaši, Ništa koje stotine tisuće ovrha neće moći napuniti, kao ni novac poreznih obveznika. I tako sam, slušajući Bohačeka, zavolio Zdravka Mamića.