O demografsko-iseljeničkoj problematici konsenzuse pronalazili i oni suprotnih ideološko-političkih nazora

Vlada Republike Hrvatske (RH) predstavila je jučer Nacrt prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine u kojoj su svoje mjesto našla i pitanja vezana uz demografsku situaciju u Hrvatskoj te veza s višemilijunskim hrvatskim iseljeništvom. Te su teme dotaknute u drugom poglavlju naslova Opis razvojnih potreba i razvojnih potencijala, u njegovu drugom potpoglavlju (Razvojni izazovi i potencijali Hrvatske u idućem desetljeću, str. 18-21) te u petom poglavlju naslova Strateški ciljevi Hrvatske do 2030. godine, u njegovu šestom potpoglavlju (Strateški cilj 6. „Demografska revitalizacija i bolji položaj obitelji“, str. 82-86) od njih trinaest. Cijeli dokument broji 142 stranice.

Problemi i izazovi s kojima se RH susreće na tim područjima te ciljevi koje trenutačna Vlada želi na njima ostvariti promatraju se ravnopravno s problemima, izazovima i željenim ciljevima na brojnim drugim poljima. Tako se Hrvatska u 2030. godini vidi kao „konkurentna, inovativna i sigurna zemlja prepoznatljivog identiteta i kulture, zemlja očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve“ (str. 5). Kao ključne strateške odrednice razvoja navedene su: održivo gospodarstvo i društvo, jačanje otpornosti na krize, zelena i digitalna tranzicija te ravnomjeran regionalni razvoj (str 24.).

Međutim, ništa od navedenog ne može se postići bez, u najmanju ruku, zaustavljanja negativnih demografskih te useljeničko-iseljeničkih trendova. Ovakav dokument, posebno u situaciji u kojoj se trenutačno nalazi RH mora polaziti od činjenice da je stanovništvo najvažniji, najvrjedniji resurs na nekom području, svojevrsni conditio sine qua non, preduvjet bez kojega se ne može ostvariti nijedan od nabrojenih ciljeva. Ti problemi ne mogu biti ni usputno ni ravnopravno spomenuti uz brojne druge izazove s kojima se suočava RH, nego njihovo rješavanje mora biti temelj rješavanja ostalih pitanja. I najkvalitetnije zamisli i ideje na poljima poput Samodostatnosti u hrani i razvoju biogospodarstva, Digitalne tranzicije društva i gospodarstva, Održive mobilnosti ili Jačanja regionalne konkurentnosti, da se spomenu neka od područja koja su stavljena uz bok demografiji, ostat će mrtvo slovo na papiru bez ljudi koji će biti njihovi nositelji.

Hrvatski državni i etnički teritorij obilježen je gotovo neprekinutim snažnim iseljeničkim valovima od kraja 19. stoljeća. Brojni političari i intelektualci očitovali su se o tom gorućem društvenom pitanju, a o njegovoj važnosti svjedoči činjenica da su konsenzuse o njemu pronalazili i oni potpuno suprotnih ideološko-političkih nazora. To je posebno došlo do izražaja za vrijeme Hrvatskog proljeća krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. U Hrvatskoj reviji, koja je bila najkvalitetniji i najutjecajniji časopis hrvatske antijugoslavenske i antikomunističke političke emigracije, u prosincu 1970. godine u tekstu uredništva „Vjera u Hrvatsku“ stajalo je među ostalim: „Mnogi Hrvati komunisti spoznaše, da je Hrvatska nad svim ideologijama, pa i nad komunističkom. Danas svi zajedno moramo spašavati Hrvatsku! Ako nju ne spasimo, ako ne očuvamo hrvatski narod, i Crkve će izgubiti vjernike, i Partija članove, i književnost čitatelje, vodi se, dakle, borba o tome, da se spasimo, ili da sve svi izgubimo!“

S druge strane, dio hrvatskih komunista, nezadovoljan položajem Hrvatske i Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji, veliku je pozornost isto tako posvećivao sve akutnijem problemu iseljavanja, prvenstveno gastarbajterskom migrantskom valu, koji je nastao početkom 1960-ih godina. Odbor za pitanja vanjske politike i odnosa s inozemstvom Sabora Socijalističke Republike Hrvatske na sjednici također održanoj u prosincu 1970. godine raspravljao je o spomenutom pitanju. U dokumentu koji je nastao na temelju rasprave prva rečenica prve točke bila je sljedeća: „Odlazak naših građana na rad u inozemstvo posljednjih godina – s obzirom na brojnost, socijalnu, ekonomsku i kvalifikacionu strukturu, motive odlaska i drugo – postaje u našoj republici problem od prvorazrednog značaja.“

Tvorcima spomenutog Nacrta prijedloga stoga valja uputiti legitimno pitanje: zašto se temi o kojoj se još prije 50 godina pisalo kao o borbi koja se vodi „da se spasimo, ili da sve svi izgubimo“, odnosno o problemu „od prvorazrednog značaja“ ne pridaje potrebna važnost? Prije 50 godina, kada je u tadašnjoj SR Hrvatskoj živjelo više od 4,4 milijuna stanovnika, kada je niz demografskih parametara, unatoč silaznoj putanji bio daleko povoljniji nego danas, kada su bosanskohercegovački Hrvati popravljali demografsku sliku SRH i kada je broj hrvatskih iseljenika za nekoliko stotina tisuća bio manji nego danas?

Vraćajući se na viziju Hrvatske 2030. godine u Vladinoj projekciji, postavlja se pitanje kako će Hrvatska bez pridavanja kardinalne važnosti demografsko-iseljeničkoj problematici biti „sigurna“ država ako su joj već sada dijelovi teritorija opustjeli? Među njima su i oni koji se nalaze na rutama migranata iz Azije i Afrike, što dodatno usložnjava sigurnosnu situaciju u RH. Kako će Hrvatska biti „konkurentna“ i „inovativna“ zemlja ako dominantnu populaciju u najnovijem iseljeničkom valu, koji će se prema najnovijim istraživanjima nastaviti kada se normalizira situacija uzrokovana epidemijom koronavirusa, ima mlada i znatnim dijelom visokoobrazovana radna snaga? Kako će se osigurati „kvalitetni životni uvjeti“ koji se obećavaju ako trenutačni demografski trendovi prijete mirovinskom i zdravstvenom sustavu?

Preostaje vidjeti hoće li Vlada u tome segmentu u nekoj mjeri izmijeniti dokument u idućih mjesec dana, koliko traje javna rasprava. Međutim, institucionaliziranjem demografije i iseljeništva na razini središnjih državnih ureda, Vlada je već jasno demonstrirala na koji način promatra ta pitanja. Nasuprot tome valja istaknuti prijedlog uglednog demografa Stjepana Šterca, koji ta pitanja istinski promatra na strateškoj razini, smatrajući da bi ih valjalo rješavati u suradnji nekoliko ministarstava, što bi koordinirao potpredsjednik Vlade.