Ovih dana, vjerojatno i pod dojmom tribina koje su podignute ispred zagrebačke koncertne dvorane kako bi uzvanici 4. kolovoza s njih promatrali vojni mimohod u slavu 20. godišnjice pobjedonosne Oluje, netko je od mlađih zaposlenika Lisinskog nešto načuo, pa prenio dalje, i tako nekoliko puta, sve dok nije nastala ova interna glasina: u slučaju lošeg vremena parada će se održati u Lisinskom!
Nasmijao sam se od srca, baš kao i ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević kada sam mu prenio tu "informaciju" i pitao ga je li Lisinski logistički, ili na bilo koji drugi način, uključen u planove organizatora vojne parade koja će se održati na Ulici grada Vukovara.
- Ne, barem mene do sada nitko ništa nije pitao - odgovorio mi je Siriščević telefonom iz Splita, gdje ovog vikenda režira vojnu paradu faraonskih trupa na Peristilu, uz zvuke trijumfalne koračnice u Verdijevoj operi Aida.
Ova simpatična glasina zapravo ima veliki potencijal dvije vrste. Jedan je montipajtonovski za neku urnebesnu nadrealističku zafrkanciju u kojoj po Lisinskom, kako po hodnicima, tako i velikoj dvorani iz koje su uklonjena sjedala, marširaju vojnici, a general Lovrić i ministar Kotromanović s daljinskim upravljačima u ruci upravljaju kolonama dječjih tenkića i kamiončića, dok na pozornici vojni orkestar svira "Mi smo garda hrvatska" ili neku sličnu koračnicu.
Gola istina o svim ratovima
No, spoj vojnog mimohoda i Lisinskog okidač je i čitavog niza sasvim drugačijih misli o načinu obiljevažavanja i proslavljanja ratova na ovim našim prostorima kojima se stara Europa, hotimice ili ne, ruga svaki put kad se hvali svojim desetljećima neokrnjenog mira od završetka Drugog svjetskog rata. Tu se različite slike mogu spojiti i u jednu veliku farsu u kojoj krvavi ratovi, pa i onaj naš, Domovinski, iz neke briselske, londonske, pariške, berlinske, moskovske ili vašingtonske perspektive izgleda poput višegodišnjih manevara igračkama i plastičnim figuricama na daljinsko upravljanje.
Takva slika i nije baš tako daleko od gole istine o svim ratovima, ali još ne postoji država, ili ja barem za nju još nisam čuo, koja bi se prihvatila dekonstrukcije i relativizacije vlastitih mitova podignutih na ideji svetog tla i hranjenih krvlju prolivenom i životima zgaženim zbog toga tla.
Nema ničeg novog u načinu na koji se u Hrvatskoj obilježavaju godišnjice bitaka, datumi progona i zločina u kojima su Hrvati bili žrtve, ili pobjeda nakon kojih se pobjednici nikada ne obaziru na žrtve među svojim neprijateljima.
Dokle god u čitavom svijetu nema ničeg novog u načinu na koji se slave vojske i ratovi, dotle neće biti ničeg novog ni u načinima na koji se ratovi tako lako i olako izazivaju. Nema ničeg novog ni u tome što svi organizatori vojnih parada redovito tvrde da su one u službi mira. U svijetu u kojem je sve tržište i profit, svaka je parada ujedno i pokretni, cvijećem i fanfarama okićen izlog i besplatna reklama proizvođačima oružja. Jedini glas koji se globalno čuje, a koji je u posljednje vrijeme glasno izrekao ono što bi i svakom djetetu trebalo biti jasno, jest onaj pape Franje koji je istaknuo upravo ulogu ovih posljednjih, proizvođača oružja, u izazivanju i održavanju oružanih sukoba. Sva ta lokalna krvoprolića, koja poput onih putujućih boleština po ljudskom tijelu izbijaju sad ovdje, sad ondje, doista se mogu nazvati Trećim svjetskim ratom koji traje i ne prestaje.
Slavljenički hrvatski vojni mimohod pokraj Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog zbog svega toga može potaknuti maštu i na zamišljanje jedne sasvim drugačije proslave Dana pobjede. Da se razumijemo, tog se dana itekako ima što slaviti. To je dan koji je za jedan velik dio hrvatskih građana značio oslobođenje ne samo domovine, nego i vlastitog doma. Bio je to dan koji je mnogima donio radost povratka u vlastitu kuću, u vlastiti život koji je četiri duge godine bio stavljen na čekanje. Radost se miješala sa strepnjom, a onda u slučaju mnogih povratnika i s gorčinom kada su na mjestima, s kojih ih je četiri godine ranije protjerala sila narasla na mržnji, zatekli zgarišta i ruševine. Zbog toga je Peti kolovoza dan i za proslavu pobjede i za zahvalnost svima onima koji su se za nju žrtvovali.
Ne držite me, nadam se, za budalu koja misli da se avionima, tenkovima i topovima u četništvo odmetnute JNA trebalo oduprijeti violinama. Ali danas, dvadeset godina nakon rata, itekako mogu zamisliti kakva bi to veličanstvena bila proslava godišnjice Oluje jednom velikom paradom orkestara, pjevača i plesača.
Političari jednostavno ne znaju, a ako i znaju onda se boje onog što mogu umjetnici: spojiti proslavu slobode osvojene u ratu s njegovanjem kulture suosjećanja prema svim žrtvama. Nije to izjednačavanje agresora i žrtve. To je uvažavanje činjenice ljudske jednakosti u strahu, patnji i smrti.
Još mi je živa u sjećanju zajednička proslava 20. godišnjice neovisnosti Slovenije i Hrvatske. Najprije u Ljubljani, a dan kasnije u Zagrebu, tada se udružilo preko tisuću slovenskih i hrvatskih pjevača i filharmonijskih glazbenika u izvedbi Osme simfonije Gustava Mahlera. To djelo ljude priziva pameti Goetheovim stihovima i latinskim zazivom Duha Svetoga.
Fantazija na kninskoj tvrđavi
Dolazi mi u pamet i drugi, još potresniji koncert održan upravo u organizaciji Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, na kojem je više stotina glazbenika iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije bilo okupljeno u izvedbi Ratnog requiema Benjamina Brittena. Pjevali su stihove kojima je engleski pjesnik Wilfred Owen predvidio vlastitu pogibiju u rovovima Francuske i zamislio onostrani susret s mrtvim drugom po smrti u blatu, dojučerašnjim neprijateljem kojeg je sam ubio. Praizvedbom tog djela Velika Britanija je 1962. godine slavila ratnu pobjedu i posvećenje katedrale u Coventryju, obnovljene nakon što je bila razorena u jednom od prvih Hitlerovih divljačkih bombardiranja engleskih gradova. Pa ipak, prema želji skladatelja koju se, dakako, poštovalo, jedan od solista bio je Nijemac. Bilo je to sedamnaest godina nakon završetka rata.
Naravno, i filharmonije i zborovi mogu se i znaju se upregnuti u ratno-huškački ili propagandni stroj bilo koje ideologije i politike. Nije takve pojave teško prepoznati i prokazati. Ali, tu se nikada neće zabuniti umjetnički duh čija se savjest ravna prema načelima humanizma, bez obzira na svjetonazor i (ne)vjeru.
Ruku na srce, hrvatska je politika od ovog vojnog mimohoda, i bez pomoći Vučića i Dačića, već napravila, a radi i dalje politikantski cirkus nedostojan prigode. Istodobno, demoralizirane kultura i umjetnost prečesto se povlače u kukavički oportunizam. Ali, zato baštinimo glasove velikana koji služe na čast svojim narodima, a pripadaju čovječanstvu. Talentiranih i predanih svirača i pjevača ionako imamo više nego vojnika. Nedostaju nam samo humanistička vizija budućnosti i dirigent jedne takve plemenite parade na koju bi bilo sramota ne doći. Ona bi se mogla održati i u Lisinkom, ali s kninske bi je tvrđave čuo čitav svijet.
I na vrhuncu proslave, nevjerojatni umjetnički performans s masturbacijom u režiji Senke Bulić, produkciji Mani Gotovac i Branimirom Pofukom i Oliverom Frljićem u glavnim ulogama, o jeah.