O Medačkom džepu odlučio 
je državni vrh

Kada se progovori o Medačkom džepu, odnosno o hrvatskoj vojnoj operaciji Džep-93, koja je munjevito izvedena u Lici u rujnu 1993. godine, najčešće se govori i čuje o zločinima koji su povezani s njome pa se dobija dojam kako je bila riječ o nekoj hrvatskoj zločinačkoj operaciji kojoj je bio cilj likvidacija srpskih civila. O toj se operaciji posebice puno pisalo kada su za zločine u njoj svojedobno optuženi generali Janko Bobetko, Mirko Norac i Rahim Ademi, a opet je aktualizirana nedavnim novim uhićenjima nekih sudionika operacije pod sumnjom za počinjene ratne zločine. I godinama se tako o Medačkom džepu piše i govori, a da se prave informacije o toj operaciji najčešće prešućuju. Dosad je najopsežniju studiju o toj operaciji prije desetak godina napravio Miroslav Međimorec, koja je u cijelosti objavljena 2003. godine u znanstvenom časopisu „National Security and the Future“. Prošle je godine pak iz Glavnog stožera Oružanih snaga RH izašla prva službena analiza ove akcije, a otisnuta je u velikoj monografiji 9. gardijske brigade „Vukovi“ koja je bila okosnica operacije. Ali o toj monografiji gotovo da se nije ni čulo, a kamoli da je čitana.

Sve je to u najnovijoj knjizi Medački džep 1993. povezao Večernjakov komentator i publicist Zvonimir Despot, koja je upravo izašla u prodaju u izdanju Večernjeg lista, odnosno biblioteke „Večernji edicija“, kao i prva u podbiblioteci „Vojna povijest“. I ne samo to. U knjizi su prvi put objavljeni deseci dokumenata „Srpske vojske Krajine“ (SVK) koji govore sami po sebi što se događalo na protivničkoj, agresorskoj strani, i zašto je operacija morala biti provedena. Ti su dokumenti i glavna okosnica Despotove knjige.

Mobilizacija kao povod

A što je prethodilo akciji Džep-93? Tijekom 1993., snage 15. korpusa „SVK“ učestalim topničkim napadima i djelovanjem diverzantskih skupina u zahvatu bojišta, nastoje preuzeti inicijativu na vitalnom dijelu ličkog bojišta. Povremenim je topničkim udarima sustavno narušavana normalizacija života i onemogućen povratak prognanika i izbjeglica na šire područje grada Gospića. Kako bi izgradila sustav totalne obrane, „SVK“ je omasovila vojne postrojbe uključivanjem sveukupnoga sposobnog civilnog stanovništva, što potvrđuju dokumenti „SVK“ objavljeni u Despotovoj knjizi. Postrojbe Civilne zaštite popunjavaju se stanovništvom koje nema vojni raspored i ne podliježe vojnoj obvezi; muškarcima starijima od šezdeset i ženama starijima od pedeset godina. Ovoj se kategoriji dodjeljuje lako osobno naoružanje, pri čemu im zapovjednik razine bojne može izdavati posebne zadaće u vezi s vojnom uporabom. Drugim riječima to znači da u Medačkom džepu među srpskim stanovništvom takoreći nije više bilo civila. Jer svaki civil s oružjem u ruci u ratnoj zoni postaje vojnik. Naoružavanjem civilnog stanovništva neprijatelj je tako uspio znatnije poboljšati borbenu sposobnost svojih postrojbi. Inicijativu na bojištu nastojao je preuzeti učestalim izvidničko-diverzantskim, prepadnim i diverzantsko-terorističkim akcijama, kojima otkriva slabe točke naše obrane, s ciljem nanošenja ljudskih gubitaka i stvaranja latentne premoći iznenadnim i učinkovitim udarima. Neprijatelj provodi taktiku iznenadnih, kratkotrajnih, dobro pripremljenih i odmjerenih udara (prepada) malim skupinama odabranog i osposobljenog ljudstva, kombiniranih s iznenadnim topničkim napadima na položaje HV-a i civilne objekte, uz uporabu helikoptera za izviđanje i napade iz zraka. Osim toga, kršeći potpisane sporazume, neprijatelj je učestalo djelovao i pješačkim, tenkovskim te topničkim naoružanjem po širem području grada Gospića. Neka su od važnijih događanja tijekom 1993. zabilježena u Ratnom dnevniku Zbornog područja Gospić i Operativnom dnevniku u Operativnom centru: 20. ožujka – minobacačka vatra (MB 120) po Gospiću i Ribniku; 21. ožujka – tenkovska vatra po Gospiću; 22. ožujka – topnička/haubička i minobacačka vatra iz Divosela po Gospiću; 1. travnja – učestale provokacije MB-ovima i haubicama iz smjera Medka po prednjem kraju naših položaja; 8. travnja – djelovanje MB-ovima i haubicama po cijelom području odgovornosti ZP-a Gospić (prosvjed uručen UNPROFOR-u); 22. travnja – tenkovska vatra po Otočcu (prosvjed UNPROFOR-u); 11. svibnja – na učestale su neprijateljske provokacije iz Barleta i Medka postrojbe HV-a odgovorile topničkom vatrom; 13. srpnja – postrojbe HV-a zaustavile pješački napad neprijatelja (10 do 15 pripadnika “VSK“); 15. srpnja – neprijatelj je otvorio topničku vatru po cijelom bojištu.

Tijekom posjeta načelnika Glavnog stožera HV-a, generala Janka Bobetka i njegova tima Zbornom području Gospić (zamjenik zapovjednika ZP-a Gospić, brigadir Rahim Ademi) i 9. gardijskoj brigadi (zapovjednik pukovnik Mirko Norac), utvrđeno je vrlo teško stanje na bojištu, uz naglašenu vrlo složenu situaciju obrane na Velebitu koju provode i nadziru specijalne snage MUP-a. Dođe li do ugroze ili zauzimanja naših položaja na Velebitu, značajno će se pogoršati situacija u Gospiću. Grad se nalazio u poluokruženju; sa sjeverne strane Lički Osik, s istočne Barlete – Vrebac, s južne Divoselo – Čitluk – Počitelj – Medak. S Debele glave neprijatelj je nadzirao i stalno ugrožavao cijelo južno i istočno područje oko Gospića. Sve je to utjecalo na mir i sigurnost grada, a psihičko stanje i strpljivost stanovništva bili su pri kraju. Upoznat s aktualnom situacijom, Bobetko zaključuje da je presudno dobivanje bitke za Velebit i sprečavanje napada na Gospić i okolicu te da je nužno početi stvarati preduvjete za postupno preuzimanje inicijative i provođenje napadnih djelovanja. Bobetko potom izdaje usmenu zapovijed za provedbu pojačanog izviđanja neprijateljskih položaja te izradu nekoliko inačica napadnih djelovanja, ne navodeći pritom točna mjesta mogućega napadnog djelovanja. Prema njegovim sugestijama, operaciju je trebalo izvesti u što kraćem vremenu, ne duljem od četiri sata, ali s optimalnim učinkom.

Ključni trenutak

Neprijatelj krajem kolovoza i početkom rujna 1993. pojačava intenzitet i učestalost topničkih napada na civilne ciljeve na širem području Gospića. Sve veći broj stradalih civila do krajnjih granica demoralizira i pojačava privid bezizlazne situacije. Nastala je psihoza zaustavila povratak stanovništva iz progonstva, što nije išlo u prilog stabilizaciji i normalizaciji stanja. O tome da je neprijatelj imao namjeru daljnje destabilizacije šireg područja Gospića govorili su i obavještajni podaci i njegova djelovanja: 30. kolovoza 1993. iz smjera Ličkoga Čitluka pokušan je upad neprijateljske skupine na položaje HV-a u Ornicama; 3. rujna 1993. neprijatelj dovozi svježe snage i istoga dana izvodi minobacački napad na Rizvanušu; 4. rujna 1993. neprijatelj je u više navrata na šire područje Gospića (Klisa, Ornice, Bilaj, Lički Osik) djelovao topništvom i MB-ovima; istog je dana s područja Divosela izvršen udar na pripadnike postrojbi MUP-a na području Debele glave; u udaru su ubijena dva, a ranjena tri pripadnika MUP-a. Državni je vrh bio svjestan neizdrživa stanja na području grada Gospića te donosi odluku o žurnom pokretanju taktičke napadne operacije. Bobetko se odlučuje za jedan od prijedloga, određuje ZP Gospić za nositelja daljnjeg planiranja i provedbu operacije pod tajnim nazivom Džep-93. Ciljevi operacije u taktičkom smislu bili su osloboditi dio okupiranog područja, otkloniti dio topničke ugroze grada Gospića, uništiti izvidničko-diverzantsku bazu neprijatelja, skratiti crtu bojišta i stvoriti vlastite slobodne snage. Bio je to ključni trenutak da se neprijatelju demonstrira hrvatska sposobnost za provedbu napadne operacije i da mu se da do znanja da se njegove terorističke aktivnosti više neće nekažnjeno tolerirati.

Jasno je kako su pobunjeni Srbi, dragovoljci i ostatci JNA dvije godine prijetili zauzimanjem Gospića, probojem preko Velebita i presjecanjem Hrvatske. Srbi bi, da su to postigli, dosegli liniju Virovitica-Karlovac-Karlobag i ostvarili projekt „Velike Srbije“, okupirali veći dio Hrvatske, time porazili ideju samostalne hrvatske države i doveli je do sloma. Također je činjenica da su tijekom akcije počinjeni i pojedinačni zločini, koje nitko ne spori, niti je Despotova knjiga pokušaj osporavanja ili relativizacije tih zločina. Ali problem je u tome što se s tim zločinima godinama manipulira i zloupotrebljava ih se u političke svrhe. Dovoljno je samo spomenuti dvojicu Kanađana, Scotta Taylora i Briana Nolana, koji su u knjizi “Tested mettle”, objavljenoj u Ottawi 1998., naveli kako je „operacija Medački džep bila ona prijelomna točka na kojoj je nedvosmisleno dokazana hrvatska krivnja za zločin i etničko čišćenje te pokazana jednakost u zločinu između Hrvata i Srba“. Dovoljno je u priloženim tablicama u knjizi pogledati izvješća o mrtvima i poginulima s raznih strana, pa vidjeti kolika su velika odstupanja. U knjizi je također prvi put u Hrvatskoj objavljeno u cijelosti izvješće posebne komisije UN-a o Medačkom džepu iz 1994., i originalna verzija na engleskom jeziku i hrvatski prijevod. To je izvješće objavljeno i prevedeno zbog krajnjeg zaključka u njemu, koji se godinama opetovano citira, a on glasi: „Također, preporuča se da nitko ne bude optužen za bilo koje ubojstvo (ubojstvo, ubijanje, protuzakonito ciljanje civila ili smrti povezane s genocidom), mučenje i sakaćenje koje se dogodilo tijekom operacije. Nitko nije identificiran kao izravna osoba odgovorna za ove zločine. Postoje neke sumnjive okolnosti i čak neka vjerojatna ubojstva. Međutim, nema uvjerljivog uzorka koji može dokazati da se zapovjednika može neizravno držati kriminalno odgovornim prema doktrini zapovjedne odgovornosti.“ Svi dakako znamo što se poslije događalo oko Haaškog suda. I sve to govori o izuzetnoj kompleksnosti priče o Medačkom džepu. A onda kad se još i spomene bitka kanadskih pripadnika UNPROFOR-a s Hrvatima koja se nikad nije dogodila, a koju su Kanađani izmislili i za nju dobivali odličja... Sve u svemu, Despotova knjiga još je jedan prilog pokušaju razjašnjavanja kompleksnosti priče o Medačkom džepu.