O odlasku vani obično kažem: Probajte, iskusite i vratite se u Hrvatsku

Marko Pavić, znanstvenik i poduzetnik, od lipnja je ministar rada i mirovinskog sustava, ali dosad je prolazio ispod radara i javnosti je najmanje poznat član Vlade.

Porazgovarali smo s njim i, među ostalim, doznali kako je umakao oluji na Antarktici, što je radio u majčinoj pečenjari u Kustošiji te kako to da mu je imovinska kartica potpuno prazna, ali i što kani učiniti oko zapošljavanja u Hrvatskoj.

Javnosti ste najmanje poznat ministar. Kako ste došli u Vladu?

Prvo kao državni tajnik, jer sam se bavio problemom zapošljavanja mladih, provodio sam projekte na tom području. S tim sam počeo nakon što sam na PMF-u, gdje sam predavao kao znanstveni novak, vidio da se, bez obzira na to što studenti završe matematiku i fiziku, ne znaju predstaviti poslodavcima ili dobiti stipendiju pa sam pokrenuo tečajeve za poslovnu komunikaciju i generičke vještine. To sam pretvorio u svoj posao i premijer mi je ponudio da uđem u Vladu kao državni tajnik.

S njim ste se upoznali na stažiranju?

Da, stažirao sam kod njega u Bruxellesu.

Kako je biti najmlađi ministar u Vladi?

Nisam najmlađi. Ministar Ćorić mlađi je pet mjeseci od mene, a ima nas petero ili šestero ministara koji smo isto godište. Ćorić, Tolušić, Žalac, Butković, ja... Svi rođeni 1979., raspodijeljeni od veljače do studenog!

Onda ste se dobro uklopili?

Da, sa svima sam izvrsno surađivao još kao državni tajnik.

Kako zaustaviti odljev mladih, imate planova kako stvoriti više boljih poslova da bi se trend promijenio?

Nema jedinstvenog rješenja za to. Na nekoliko stvari radimo. Jedno su mjere aktivne politike zapošljavanja koje su pod mojim ministarstvom, ciljaju na teže zapošljive skupine. Druga je stvar opće dizanje ekonomske aktivnosti, gospodarski rast, posebno otvaranje radnih mjesta visoke dodane vrijednosti u privatnom sektoru, a treće je rast plaća, koji ide s pitanjem potražnje radnika.

Imamo nisku nezaposlenost, nešto je niža od 170 tisuća radnih mjesta, a bilježimo i porast zaposlenosti između 40.000 i 50.000 radnih mjesta u odnosu na 2015. i 26.000 u odnosu na 2016.

Također, konstantno u Zavodu za zapošljavanje imamo otvorenih između 15.000 i 17.000 radnih mjesta i ona se ne popunjavaju.

Koje su to mjere?

Krenuli smo s paketom „Od mjere do karijere“ vrijednim 1,5 milijardu kuna i on već daje rezultate. Nakon toga razvili smo specijalizirane programe za zapošljavanje mladih, žena i osoba s invaliditetom. Sveukupno, otvorili smo ove godine više od dvije milijarde kuna za programe poticanja zapošljavanja, a većinu financiramo novcem EU. Cilj je bio usmjeriti povremeno zapošljavanje iz većinom državnog sektora u privatni sektor. Ono čega smo svjesni je da mladi ljudi odlaze u inozemstvo, toga smo bili svjesni i kad smo ulazili u EU, kao i da ne možemo tako brzo ostvariti rast plaća kao u razvijenim zemljama koje su članice. Ono što mi možemo i radimo na tome jest da maksimalno osiguramo dostatan broj radnih mjesta i da radimo na podizanju konkurentnosti i plaća. S jedne strane golem je pritisak na nas jer mladi odlaze, a s druge strane imamo nedostatak radne snage i golem pritisak poslodavaca za uvozom.

Zašto imamo manjak radne snage?

Imamo gotovo 170.000 nezaposlenih, a 15.000-17.000 nepopunjenih radnih mjesta svaki dan. Dvije trećine mladih koji su na burzi imaju srednju i nižu školsku spremu, a većina od oglašenih 15.000 radnih mjesta srednje su ili niže stručne spreme. Očito imamo neusklađenost njihovih kvalifikacija i znanja s ponudom poslova te je potrebno bolje uskladiti sustav obrazovanja i potreba tržišta rada, a to je dugoročna mjera jačanja strukovnog i tzv. dualnog obrazovanja. Jedna od mjera poticanja zapošljavanja je i mjera obrazovanja za koju ćemo uložiti 150 milijuna kuna u prekvalifikacije, posebno u sektoru turizma, građevine i brodogradnje. Prošlog tjedna počele su prve edukacije. Dugoročno želimo stvoriti i dovoljnu količinu visokoobrazovane radne snage za poslove veće dodane vrijednosti i zato je Vlada prvi put osigurala 3400 stipendija za STEM područje koje provodi ministrica Divjak, a sredstva su osigurana iz Europskog socijalnog fonda kojim upravlja moje ministarstvo.

Hoće li se povećati uvoz radnika?

Svakako želimo prije svega maksimalno angažirati hrvatsku radnu snagu, zato i provodimo prekvalifikacije. Uz to, radimo na potpisivanju sporazuma o sezonskim radnicima sa susjednim državama. Kad nema drugih opcija i kad u pitanje dolaze investicije, onda moramo podići uvozne kvote, tako smo se ovo ljeto usuglasili sa sindikatima i poslodavcima i podigli kvote za građevinski sektor za dodatne 2032 dozvole.

Minimalna plaća u Hrvatskoj od bruto 3276 kuna mizerna je.

Povisili smo minimalnu plaću za 5 posto ove godine što je rekordan porast u zadnjih nekoliko godina. Uskoro ćemo ići u pregovore sa socijalnim partnerima oko minimalne plaće za sljedeću godinu.

Što mogu očekivati mladi koji su sa sindikatom nedavno prosvjedovali protiv SOR-a?

Bio sam na tom prosvjedu. Stalno i sam govorim da je SOR mjera koja je bila možda potrebna u krizi, no da je njezina učinkovitost danas upitna te smo zato išli u njezino redefiniranje. Cilj nam je jačati pripravništvo, no SOR ne treba ukinuti. On ima svoj smisao, ali pao je 30% u odnosu na prošlu godinu. Cilj nam je bio usmjeriti SOR u privatni sektor te smo zato proračunskim korisnicima ograničili korištenje SOR-a na 10% broja zaposlenika jer je njima odlazilo više od 60% korisnika. Trošak prijevoza prebacili smo na poslodavce. Uveli smo i osiguranje da na bilo koju mjeru možete uzeti osobu samo ako povećavate zaposlenost, što znači da ne možete otpustiti radnike i uzeti ljude na SOR. Trenutačno radimo zakonodavne okvire i uskoro ćemo izaći s modelima za pripravništvo.

Hoće li uskoro biti nekih konkretnih zapošljavanja?

Krenuli smo u izrade programa zapošljavanja teže zapošljivih skupina – ponajprije mladih, žena i osoba s invaliditetom. Svjesni smo da nam nije ista strategija danas kad imamo 170 tisuća nezaposlenih i onda kad smo imali 350 tisuća, da većinu od tih 170.000 čine dugotrajno nezaposleni. Zato smo i krenuli s programima poput programa zapošljavanja žena „Zaželi“, za koji smo osigurali 400 milijuna kuna. Programom „Zaželi“ zaposlit ćemo više od 3000 žena koje će se brinuti za više od 12.000 starijih kućanstava.

Ali, kad imate stranačke kolege poput savjetnika splitskog gradonačelnika koji poručuje ljudima: „Idi, široko ti polje“, i dobre mjere padaju u drug plan.

Osobno, živio sam dugo u inozemstvu i vratio sam se u Hrvatsku iako sam imao dosta ponuda za ostanak. Mlade, ali i sve ostale možemo zadržati kvalitetnim programima poput programa Lokalne inicijative za poticanje zapošljavanja vrijedan 73 milijuna kuna koji će uključivati i poslovne klubove za mlade. Osobno sam educirao mlade kroz jedan takav klub, ČRNKAS – Črnomerec Poslovni klub. Od 132 ljudi koje smo imali na edukaciji, njih 72% našlo je posao unutar tri mjeseca. Učili smo ih napisati životopis. Individualno smo detektirali problem. To je cilj i reforme Zavoda za zapošljavanje.

Koliko ste dugo živjeli vani?

Dvije godine bio sam na magisteriju u Velikoj Britaniji i šest mjeseci u Americi, ali vratio sam se u Hrvatsku. Nije ni bolje ni gore, već drukčije. Obično kažem: “Probajte, iskusite i vratite se”. U razvijenim zemljama institucije su efikasnije i veće su plaće, no istodobno ljudi su međusobno otuđeniji, a mladi mogu samo sanjati o vlastitoj nekretnini. Većina mojih visokoobrazovanih prijatelja u Engleskoj u ranim 40-ima živi s cimerima. Ne može se zato samo uspoređivati neto plaća Hrvatska – Njemačka – Irska, drukčiji su odnosi, troškovi i ljudi. Nema čarobnog štapića. Smeta mi kad se tvrdi da je vani baš sve bolje, uostalom i ja sam se vratio zbog nekih razloga, tu su kvaliteta života, prijatelji, obitelj...

Ali mi padamo već na goloj egzistenciji, koja je prva stepenica! Mnogi poslodavci koji ne mogu naći radnike to ne mogu zbog bijednih uvjeta koje nude, vidjeli smo i ljetos to na primjeru sezonskih radnika u turizmu.

Ima odličnih poslodavaca koji vrhunski plaćaju i kvalitetno zapošljavaju. Tržište rada oporavlja se i cilj je da mladi, i ne samo oni, mogu birati boljeg poslodavca, odnosno onog koji nudi bolje uvjete rada. Inače, znate koliki je postotak mladih koji žele, prema jednoj anketi, raditi u državnoj službi ili javnim tvrtkama?

Visok.

A što mislite, koliki?

80 posto.

78 posto. Tako da pitanje percepcije isto...

Ali nije percepcija ni iz čega, očito mladi prepoznaju lošije poslodavce. Recite, prijeti li Hrvatskoj kolaps mirovinskog sustava?

Ne. Trendovi su, dapače, lagani rast. Ako pogledamo omjer umirovljenika i osiguranika, imamo lagani rast s 1:1,16 na 1:1,24 u zadnjih nekoliko godina.

Pa nije baš nešto...

Pa, i to pokazuje neki oporavak. Drugi mirovinski stup ima akumulirano 86 milijardi kuna, a 46% rashoda za mirovine financira se iz državnog proračuna. Pitanje opstojnosti mirovinskog sustava ponajprije je demografsko i ekonomsko pitanje i tu se veže najprije pitanje zaposlenosti i rasta zaposlenosti ljudi koji prihodima od doprinosa pune mirovinski sustav prvog i drugog stupa. Tako da opstojnost sustava nije ugrožena. Ono što je veći problem pitanje je adekvatnosti mirovina. Za mirovine izdvajamo oko 37-38 milijardi kuna. Svjesni smo da su mirovine male, ali kad pogledate samo ovu zadnju indeksaciju s povećanjem od 2,1%, opterećenje za budžet mjeri se stotinama milijuna kuna. Sustav mirovina je stabilan, sad treba raditi na njegovoj održivosti i onda na povećanju, odnosno adekvatnosti mirovina.

Što će biti s drugim stupom?

Ostat će i cjelovitu mirovinsku reformu moramo napraviti do kraja sljedeće godine, prema EK. Za sada završavamo analize sustava, ne želimo brzopleto raditi. Drugi mirovinski stup do kraja 2040. treba biti na 90% BDP-a.

Umirovljenici su za 10. listopada najavili prosvjed, traže veće mirovine.

Primio sam predstavnike umirovljenika, stvarno sam otvoren za razgovor i iznalaženje najboljih rješenja za unapređenje njihova položaja. No zahtjevi Sindikata umirovljenika mjere se u milijardama, ako ne i u desecima milijardi kuna što nije realno za trenutačne proračunske prilike. Samo redovna indeksacija mirovina za sljedeću godinu iznosit će milijardu kuna.

Dugo ste u HDZ-u?

Od 2011. Tada sam mislio da svoje snage, znanje i iskustvo koje sam stekao u inozemstvu trebam staviti na raspolaganje političkoj opciji koju podržavam.

Imate jako opširan životopis na službenoj Vladinoj stranici, opsežniji od ostalih.

Nisam pregledavao ostale, ali cijeli sam život ulagao u vlastito obrazovanje.

Naveli ste i detalje kao što su voditelj projekata u udruzi Slap, ljetna škola poduzetništva, producent na dva dokumentarna filma, honorarni suradnik u Novom listu... Je li to predetaljno?

Pobrojio sam svoje radno iskustvo, obrazovanje i usavršavanja u inozemstvu u standardni životopis. Usavršavao sam se na nekim od najboljih sveučilišta u svijetu, imao neke prilike koje se ne pružaju često, poput znanstvenog istraživanja Atlantika, Pacifika i Južnog oceana, a istodobno sam bio aktivan u širenju znanja, popularizaciji znanosti i u radu s mladima. Ponosim se onim što sam uložio u vlastito obrazovanje.

Kakav je vaš privatni život? Jeste li oženjeni?

Nisam oženjen. Privatni život dosta mi je apsorbirao posao, ali pokušavam vikendima planinariti i družiti se s prijateljima da ne zapostavim te odnose, maksimalno nastojim ostati u kontaktu i naći vremena za ljude s kojima sam i prije bio dobar, ali i za neke aktivnosti koje me opuštaju.

Živite sami?

Živim sam u stanu u obiteljskoj kući.

Planinarite, rekli ste. A navečer?

Pa, ovaj mi je posao promijenio bioritam. Nekada sam više radio u večernjim satima tako da mi je bio šok discipliniranog ranog ustajanja. Sveukupno ne izlazim previše jer mi se radni dan često protegne od ranog jutra do večeri, a s društvom povremeno i izađem. Znao sam plesati salsu i tango. Danas je u Zagrebu plesna scena jaka i ima puno plesnjaka na kojima možete dobro zaplesati.

Bili ste na Antarktici?

Jesam. U sklopu Chevening stipendije britanske vlade istraživao sam strujanje oko Antarktike te mi se pružila prilika da u prosincu 2007. odem tamo na šest tjedana s britanskom kraljevskom antarktičkom službom. Išli smo do Falklanda i ukrcali se na stometarski istraživački brod James Clark Ross. Tada sam pisao za Novi list članke s broda, imali smo satelitski internet i bio sam aktivan u popularizaciji polarnih istraživanja. Poslije sam se bavio klimatskim promjenama i skladištenju CO2 u Atlantiku.

Je li bilo opasnih situacija?

Drakeov prolaz, koji povezuje Atlantik i Pacifik, smatra se jednim od opasnijih mora na svijetu. U jednom trenutku našli smo se pred olujom unutar koje valovi mogu dosezati i više od deset metara. Doslovce smo bježali pred velikom olujom i velikim valovima i uspjeli u tome uz neki lažni osjećaj da smo prevarili prirodu.

Istodobno, kad smo ušli među ledenjake i stijene od sto metara, shvatio sam koliko smo mali i nebitni i koliko je priroda grandiozna i fascinantna. Ta dva iskustva pamtim i na neki način produhove čovjeka. Od ostalih stvari apsolutno je fascinantno bilo ući u 24 sata sunca. Prešli smo južnu obratnicu i bili na samoj Antarktici dva tjedna, na britanskoj postaji. Oko tri-četiri sata ujutro sjene su bile malo izdužene, a inače je 24 sata sunca. To je privilegija i stvarno sam zahvalan da sam u svojoj karijeri imao tu priliku. Krstarenje sam platio većinom sam pišući članke i popularizirajući znanost.

Tako su dobro plaćali?!

Hahaha! Nekad jesu jer je Novi list imao znanstveni prilog nedjeljom, a ovim putem zahvaljujem urednici Elviri jer je imala vjere u moj rad.

U imovinskoj kartici piše da nemate ništa u vlasništvu. Kako to?

Nemam.

Ni auto?

Nisam ga vozio do 30. godine, iako sam položio s 18. Ono što sam do sada zaradio ulagao sam u vlastito obrazovanje i razvoj. Jednom sam došao ocu i pitao: “Tata, imaš što novca?” On kaže: “Koliko ti treba?” i vadi sto, dvjesto kuna. Ja kažem: “Treba mi 25 tisuća kuna da odem u ljetnu školu na Cambridge upoznati Stephena Hawkinga”. Otac je otišao u banku, a ja sam to otplatio poslije svojim radom. Novcem što sam ga uložio u obrazovanje i na putovanja poput Cambridgea i Antarktike mogao sam kupiti dobar auto ili stan, ali radije sam odlučio uložiti u iskustvo i apsolutno mi nije žao.

To sigurno. Moram primijetiti, malo kome u Hrvatskoj tata može dati 25 tisuća kuna.

– Nije mi dao, već posudio, za što je dignuo kredit!

Što vam tata radi?

Sada je umirovljenik, radio je u Končaru. Mama je bila poduzetnica, imala je pečenjaru na kustošijanskom placu u kojoj sam i ja radio. Kao mladi znanstvenik znao sam odraditi prvu smjenu na fakultetu, a nakon toga konobariti drugu smjenu kod mame.

Ćevapi i to?

Ćevapi i sve ostalo. To mi je bilo normalno i usadilo mi je kulturu rada i poduzetništva.

Ali auto vam sada treba?

Da, kao i svi ministri vozim se u Vladinu automobilu s vozačem.