Kolumna

O ostavci u 
kup sustavu, a onda ispadanje

Foto: Patrik Macek/PIXSELL
O ostavci u 
kup sustavu, a onda ispadanje
11.04.2013.
u 12:00
Uspoređivati tadašnje okolnosti s današnjima nije primjereno. Objektivni problemi bili su tada deseterostruko veći i kompliciraniji od današnjih. Pa smo ih ipak nekako riješili
Pogledaj originalni članak

Nimalo slučajno, gledam novine stare točno 20 godina. U nedjelju 4. travnja 1993. Večernji list izvještava preko skoro cijele naslovnice uz prigodnu fotografiju: “Prisegnula nova Vlada”. S premijerom Nikicom Valentićem. Na drugoj stranici tadašnje prvo ekonomsko pero Večernjaka piše o “novoj-staroj Vladi”, doduše uz “nedvojbeno pojačanje u sektoru gospodarstva”. Spominje tada dvadeset godina mlađeg autora ove kolumne. Pojačanje… Prvo ekonomsko pero potom ističe, očito s dosta skepse: “Valentić najavljuje obračun s inflacijom, ali to su činili i njegovi prethodnici”. Naslušala se ona toga. Ali na samom kraju komentara lucidno primjećuje i novost: “Valentić međutim najavljuje smanjivanje poreza, bez obzira na potrebe proračuna, što je dosta novi ton u odnosu na dosadašnje jer se proračun (autorica očito misli na “unaprijed zadane” rashode proračuna, nap. a.) zbog rata, ali i rastrošnih navika smatrao nedodirljivim”.

Gotovo nitko nije nam predviđao uspjeh. Već peti premijer u manje od tri godine. Trećina zemlje okupirana, hiperinflacija divlja (za mlađe čitatelje koji to srećom nikada nisu iskusili – to vam je kada svaki dan uzastopno nešto poskupljuje koliko danas u cijeloj godini!), realne plaće, a pogotovo mirovine, nezadrživo idu prema nuli, industrijska proizvodnja trendno pada po godišnjoj stopi od 15 posto. Redovi su za jeftiniji crni kruh. Dalmacija je bez struje, a jedina je veza s njom trajekt Prizna – Žigljen pa onda jedan oštećen trak Paškog mosta. U cijelom tadašnjem bankarskom sustavu, uključujući HNB, ne možete naći 100 milijuna dolara pa makar i za ono o čemu nismo smjeli ni govoriti zbog embarga. Stotine tisuća prognanika i izbjeglica, velik dio u hotelima na trošak države. U Zagrebu nema ni Svjetske banke, ni EBRD-a, ni MMF-a, ni rejting-agencija, ni stranih banaka nikoga… Rat je. Neki brigadir u Zadru po imenu Ante Gotovina skromno pita bi li se mogla dobiti koja “jedanaestica”, misli na bagere. Mnogim je strancima zabranjeno putovati u “ratnu zonu”. Hajduk je tako “domaćin” Ajaxu u Ljubljani.

Uspoređivati tadašnje okolnosti s današnjim nije primjereno. Objektivni problemi bili su tada deseterostruko veći i kompliciraniji od današnjih. Pa smo ih ipak nekako riješili. Tim više začuđuje današnje prevladavajuće beznađe, opći pesimizam koji ni skoro članstvo u EU ne može promijeniti. U čemu su razlike, tada i sada?

Logičan odgovor bio bi – politika i birači koji su takve političare i pripadajuća obećanja godinama birali. Ali to je obični truizam. Uvijek je netko nekoga birao i izabrao. Ima li što drugo?

Ima. Prije dva tjedna pisao sam o tome kako je od sjajno napisanog ekonomsko-političkog programa važniji njegov provoditelj i to onaj koji, prvo, iskreno vjeruje u ono što radi i drugo, spreman je na različite osobne žrtve samo da bi taj općekoristan cilj i ostvario.

Valentić je te teške 1993. u funkcioniranju Vlade nametnuo, tako ga je i doslovce nazvao, kup sustav. Prva izgubljena utakmica – ispadaš. Nema ni uzvrata ni lige. Potom je uveo još jedan ubitačno učinkovit instrument – vlastitu ostavku (time i cijele Vlade) kao permanentno oružje za slamanje otpora. Ako se dobro sjećam, tu ostavku davao je barem pet-šest puta i formalno. Predsjednik Tuđman nikada je nije prihvatio. Znale su pasti čak i teške riječi. Ali Valentić je dobivao utakmicu za utakmicom, jedino tako u kup sustavu možeš naprijed. Od eliminiranja hiperinflacije do vraćanja struje u Dalmaciji, od nestanka redova za crni kruh do nabave triju “jedanaestica” za tadašnjeg zapovjednika zbornog područja Split brigadira Gotovinu. Koji je isto tako, bez izgubljene, dobio sve bitke. A to nam je bio cilj svih ciljeva, sve ostalo bilo je instrumentalne naravi, baš sve.

Kup sustav i ostavka. Tako jednostavno, tako učinkovito. Samo, za takvo što treba imati ne samo petlje nego i stvarne posvećenosti cilju. Ne političkoj funkciji, ne fotelji, već cilju. Biti spreman žrtvovati upravo fotelju zbog cilja. Drugačije neće ići, ne u Hrvatskoj. Država koja će već prvog dana članstva u EU de facto izgubiti fiskalni suverenitet kroz mehanizam EDP-a traži ljude dorasle stupnju problema s kojima se svi suočavamo. U jednom džepu imat će napisan program, a u drugom bjanko ostavku koja se aktivira pri prvoj izgubljenoj utakmici.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.