Zapadni su političari posljednjih mjeseci često pretjerivali ili su bili previše euforični kada je riječ o navodnim velikim uspjesima na ratištima u Iraku i Siriji. U Iraku je to još, Bože pomozi, zato što postoji neka regularna obučena i naoružana vojska i Kurdi koji, uz savezničku podršku iz zraka, mogu nešto učiniti na terenu.
Iako možemo reći da je oslobađanje Ramadija uspjeh, treba napomenuti da se ISIL još čvrsto drži u toj zemlji i da drži određeni broj većih gradova, među kojima je i Falluja, snažan simbol islamističkog ekstremizma. Netko bi mogao kazati da je u Iraku prije koju godinu Al-Qa’ida bila isto tako opasan protivnik kao i ISIL, a da je sada potpuno poražena. No također stoji i činjenica da se to ispražnjeno mjesto vrlo brzo popunilo. U Iraku se, ponajprije zbog postojanja čizama na zemlji, može nešto učiniti. Ali ne i u Siriji. Tamo na čvrstoj zemlji nema ni domaćih ni stranih čizama koje bi se tukle protiv ISIL-a, koji u Siriji još ima prevlast. Zračni udari donose neku korist, no to neće biti dovoljno. U svakom klasičnom ratu zračna kampanja je jedna noga, a kopnena vojska druga noga. Tim dvjema nogama može se trčati i doći na neki cilj, no jednom nogom ne može se gotovo ništa.
U međuvremenu se dogodilo nešto što se nikako nije smjelo dogoditi. Saudijska Arabija nije smjela smaknuti šijitskog klerika za čije su pomilovanje lobirale čak i zapadne zemlje. Riyad je to učinio iako je bilo potpuno izvjesno kakve će reakcije to smaknuće izazvati. Tako sada imamo dvije velike regionalne supersile, jednu sunitsku, koja je iznjedrila i salafizam, i jednu šijitsku, jednako moćnu. Prekid diplomatskih odnosa između dvije zemlje otvara novu bojišnicu koja nikako nije trebala biti otvorena jer je riječ o zemljama koje imaju više nego ozbiljne vojske i naoružanje koje su akumulirale zato što su jedna u drugoj vidjele smrtnog protivnika. Usto, čini se da je Saudijska Arabija imala i namjeru ovim potezom “ispipati” granice svojih zapadnih saveznika, osobito SAD-a, kako bi utvrdila jesu li oni i dalje na njihovoj strani u trenucima kada je Rusija vrlo otvoreno za saveznika uzela Iran.
Još je George Bush prodao Riyadu sofisticiranog oružja u vrijednosti nekoliko desetaka milijardi dolara, a Barack Obama ga je u svojih sedam godina obilato premašio. On im je prodao više oružja nego što ijedan američki predsjednik prodao nekoj stranoj zemlji od Drugog svjetskog rata! U ovome kontekstu smaknuće šijitskog klerika možemo u nekoj mjeri uspoređivati s atentatom na Franju Ferdinanda u Sarajevu. Usto, Saudijska Arabija više od nafte ne zarađuje dovoljno novca, pa se čak govori da joj za koju godinu prijeti i bankrot.
Kako su ukinute sankcije Iranu, ta bi zemlja izvozom svoje nafte mogla dati velik doprinos financijskom slomu saudijske kraljevine, koja očito ratni sukob s Iranom vidi kao jedan od mogućih izlaza. Temeljno pitanje jest hoće li Obama i dalje “držati štangu” kralju Salmanu ili će se okrenuti rusko-šijitskom savezu? Zbog svega ovoga Obama će na kraju svoje vladavine očito morati donositi odluke po kojima bi mogao ući u povijest. Na jedan ili na drugi način.
Marina SAD nemogu tako napustiti saudisku arabiju lako. Znamo za vrijeme najvece krize za naftu, kada je OPK smanjivao proizvodnju nafte i dizao cjene Arabija je povecavala proizvodnju i drzali cjene nafte sto su mogli nize, kupovali su od amerike pogotovo najskuplje oruzje