Obišao je Svarti i more i planine, spavao u hotelu i šatoru i bio rado viđen gost

Nije to bila odluka donesena preko noći. O udomljavanju svoga četveronožnog prijatelja, Daria Lazić dobro je razmislila, dugo je pretresala svako za i protiv. Ne zato što ništa ne zna o psima, već zato što je htjela da psu bude dobro.

– Mama je dugo volontirala u Dumovcu, imali smo psa, a kad sam se odselila iz obiteljske kuće i sredila, počela sam razmišljati i o psu – priča nam Daria. I baš nekako u to vrijeme osvanula je priča o mješancu hrvatskog ovčara imena Neo kojeg je udomljavala zagrebačka Udruga za zaštitu životinja Futura.

– Za Futuru sam znala i prije, s maminom kujicom često sam trčala na utrkama ‘Nema predaje’ koje su oni organizirali. Privukla me priča koju su napisali, ali istodobno i zabrinula – prisjeća se. Kaže, prvo je potražila sve što je mogla o hrvatskom ovčaru, o njegovim karakteristikama i potrebama. A onda je tome dodala ono što je Futura napisala o psu, kakav je, što voli, što mu treba, čega se boji.

– Bila sam strašno tužna zbog svega što je taj pas prošao u životu, nije imao sreće s udomljavanjem i dugo je čekao da ga netko primijeti. I zato sam još više razmišljala – govori nam. Nije njoj bio problem već drugi dan otići po psa. No, što ako mu život u stanu ne bude odgovarao, što ako ne bude mogao ostati sam kod kuće, a ona mora na posao. I kad je sve zbrojila i oduzela, donijela je odluku. Nije mrtvo puhalo, voli aktivnosti, hodanje, izlete, to će i psu odgovarati. Upoznali su se i jedno vrijeme družili, a onda se crni vragolan uselio u njezin dom. Angažirala je i trenera, da joj pomogne ako negdje zapne. Dobio je i novo ime, za početak novog života. U to vrijeme Daria je živjela s osobom koju je upoznala na Islandu pa su zajedno odlučili – Neo će se zvati Svarti, na islandskom to znači crni.

– Od prvog dana Svarti je znao da je ovo njegov dom. Kad sam kod kuće, važno mu je da je uz mene. Sjećam se da je mama i u cik zore izlazila sa psima, budili su je. Svarti to nikad nije napravio. Mogao je satima ljenčariti, ali kad se išlo u akciju, odmah je bio spreman – priča nam Daria. I kaže, baš je tipičan hrvatski ovčar. Voli sve i svakoga, cijelu obitelj, djecu, prijatelje, druge životinje. Sa Svartijem se, kaže, rado druže i neki njezini prijatelji koji su se donedavno bojali pasa.

Prošlo je gotovo četiri godine otkako je Svarti stigao u njezin dom, Daria kaže da ni u jednom trenu nije požalila zbog odluke da ga udomi. Svarti je genijalan pas, a zbog njega je upoznala puno ljudi i stekla neke nove prijatelje. Zajedno su krenuli na canicross, postali članovi kluba Canicross Croatia, a mogu se pohvaliti i osvajanjem trećeg mjesta u ukupnom poretku prošlogodišnje lige. No, dok je sa Svartijem možda lako trčati, jer ipak je najsretniji kad nešto radi, do mjesta gdje se održavaju utrke nije baš tako lako ni jednostavno doći. Svarti, naime, i dalje ne voli vožnju automobilom pa se moraju snalaziti kad je put dulji. Unatoč tome obišli su brojna mjesta u Hrvatskoj, od mora do planina, spavao je Svarti i u hotelu i u šatoru i svuda je bio rado viđen gost. Na otoku Sušcu imao je priliku pokazati i svoju ovčarsku stranu trčeći za ovcama.

– U Slatinu na canicross išli smo vlakom, no morala sam ga pripremiti jer vožnja traje satima. Pa smo se prvo vozili na kraćim rutama. I vlak mu nije problem, jednako kao što mu nije problem voziti se brodom i gliserom. Ali auto je sasvim druga priča, to je za njega uvijek stresno – govori nam Daria. Zato će uskoro i u Našice vlakom, a prije toga opet ih čeka priprema. Okušali su se zajedno u još jednom sportu, tzv. bikejoringu - Daria na biciklu, a Svarti trči ispred nje. I u tome se jako dobro snalazi, a što veseli njega, veseli i Dariu. I zato joj ništa nije teško, samo da Svarti bude sretan.