Obišao sam komunističku Kubu, htio sam je upoznati još dok je Fidel Castro živ

Tepeša poznajem od prije deset godina. Kao mlad momak prišao je HSP-u, bio je predsjednik podružnice Peščenica još kao student. Volio je pravaštvo, bio je aktivan. On je pravaški potkovan i obrazovan, ima veliku priliku reafirmirati pravaštvo, ali sve će ovisiti o njemu. On i ekipa oko njega pragmatici su što su pokazali time što imaju svoj klub zastupnika u Hrvatskom saboru. Koliko god netko bio ljutit i imao prigovore na modele i načine kako su to postigli, to je golem uspjeh. Vrijeme će Tepeša potvrditi ili ne, vidjet ćemo – kaže Ante Đapić o Ivanu Tepešu, predsjedniku HSP-a Ante Starčević. Ovo je priča o podrijetlu, odrastanju i političkom angažmanu trenutačno vodećeg pravaša u Hrvatskoj. Rođen je 1980. u Zagrebu, a njegovi su podrijetlom iz Zagorja i Slavonije.
Djed Milan rođen je u Humu na Sutli, a baka u Pregradi. Prezime Tepeš često je i u Sloveniji, s onu stranu Sutle.

Svi u domobranima
– Sutla je granica postala tek od 1991. Prema dokumentima, ne može se pratiti podrijetlo moje obitelji, nismo mi plemići. Ali, čije je prezime, zagorsko ili slovensko, ne znam. To se prezime puno veže s Vladom Tepešom, Drakulom. Rumunjska (Transilvanija, nap. a.) bila je sastavni dio Habsburške Monarhije. Je li to povezano, ne zna se, nema pisanih dokumenata. Jedno od najtežih pitanja na ispitima iz povijesti ranog srednjeg vijeka bilo je pitanje o Vladu Tepešu. Kad sam ušao unutra, profesor je rekao da pretpostavlja da znam sve o svom pretku pa mi nije htio postaviti to pitanje – kaže Ivan Tepeš.

Djed Ivana Tepeša, Milan, prije Drugog svjetskog rata s obitelji se preselio u Vašku pokraj Slatine, gdje mu je, uz ostalu djecu, rođen i sin Milan, otac današnjeg pravaša Ivana.
– Oni su kao kolonizatori otišli u Slavoniju. Majka mi je rođena Slavonka iz Svetog Đurađa pokraj Miholjca – objašnjava Tepeš.
Za Drugog svjetskog rata preci Ivana Tepeša i s očeve i s majčine strane bili su pripadnici domobrana.
– Dokumenata nema, nisu sačuvani, a o tome se nije smjelo govoriti. Baka Štefanija, koja je umrla 1998. u 95. godini, o tome nikad nije govorila. Djed je poginuo 1959. kao rudar pokraj Obrovca. Postoje razne kontroverzne priče o tome kako je poginuo, ali ni za jednu od njih ne postoje dokazi – kaže Ivan Tepeš.
Njegov otac Milan došao je u Zagreb 1971. i zaposlio se u Industrogradnji kao građevinski tehničar. Ivan je pohađao OŠ “Dobriša Cesarić“ na Borongaju, gdje su i stanovali. U školi mu je najbolje išla matematika. Čak je išao i na natjecanja iz tog predmeta.

Međutim, osim školskoga odgoja, na djecu je utjecao i obiteljski, posebno u formativnom razdoblju.

– Mi smo tipična hrvatska radnička i katolička obitelj. Otac je jako držao do Crkve. Njegovoj majci, mojoj baki, kako je rano ostala udovica, vjera je bila sve. Tako je odgajala djecu – objašnjava Tepeš, koji je kao dječak bio ministrant kod dominikanaca u župi Kraljice svete Krunice na Borongaju.

– I sad sam dobar sa svojim provincijalom, don Antom Gavrićem. Bio sam ministrant još za vrijeme Jugoslavije. Odgajan sam u tom duhu. Vjera je dobra, posebno kad se nađeš u teškim životnim situacijama – objašnjava Ivan Tepeš.

No, katolički odgoj kod kuće i vjerski u crkvi s jedne strane i režimski u školi i javnom životu s druge strane zbunjivali su djecu. Ivan Tepeš stoga je, kaže, kao dječak tražio odgovore na neka pitanja.

– Krajem 80-ih moj otac inzistira da ne idem u školu na Božić. Doma sam slušao nešto sasvim drugačije od onoga što se učilo u školi. Tada sam postavljao sam sebi stotinu pitanja i tražio odgovore. Zašto je to tako, zašto govore protiv vjere, a vjera je za mene dobra i pozitivna. Često smo išli na hodočašća u Mariju Bistricu. Slušao sam priče starijih ljudi kako su kao hodočasnici morali bježati 1945. s ceste jer su ih privodili i maltretirali. Tu kreće ta fascinacija poviješću. Otkud tolike razlike? Zašto pravoslavci kao kršćani gaje prema nama neprijateljstvo, itd. – kaže Ivan Tepeš koji se početkom devedesetih čudio što iz škole odlaze učenici srpskoga podrijetla, a dolaze novi, izbjeglice i prognanici.

– Odjednom, nema ih, a ovi dolaze. Stotinu je tu pitanja za dijete u 5. i 6. razredu – kaže Tepeš.

Pripadnik BBB-a

Poslije osnovne škole pohađao je matematičku gimnaziju u Kušlanovoj, također na Peščenici.

U gimnaziji ga počinju više privlačiti društveni predmeti. Maturirao je na temi “Uspon i pad NDH”.

– To me razdoblje zanimalo, ‘ajmo reći, čisto zbog kontroverzi, jer dvije oprečne strane govore suprotno o određenom razdoblju – objašnjava Tepeš.
U vrijeme osnovne i srednje škole Tepeš je bio aktivan sportaš. Još od 1992. trenirao je te-kvon-do u klubu Zagreb na Volovčici koji je imao prostorije u OŠ Fran Krsto Frankopan.
– Bio sam na prvenstvima Hrvatske, puno sam putovao s klubom, prošao sam pola Europe. Redovito sam sudjelovao na državnim prvenstvima, prestao sam se baviti te-kvon-doom 2003. – kaže Tepeš koji i danas povremeno trenira doma, sam, s vrećama.

Usto, kao srednjoškolac bio je fanatični navijač Dinama i pripadnik BBB-a.

Nakon gimnazije, iako ga je zanimala povijest, upisao je 1998. politologiju. No sljedeće godine shvatio je da to nije studij za njega pa je upisao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Radio i studirao
– Od profesora koji su imali drugačiji pristup, onaj koji je meni bio zanimljiv, istaknuo bih Petra Korunića. On je na povijest gledao kao na sklop procesa. Mnogi nisu shvaćali njegova predavanja o Narodnom preporodu iz 19. stoljeća. I Damir Agičić bio je dobar profesor, zatim Petar Selem, koji je predavao stari Egipat, kao i Ivica Prlender. Na etnologiji su me se dojmila predavanja profesora Vitomira Belaja i Branka Đakovića – prisjeća se Tepeš.

Diplomirao je na temi “Puč Lorković – Vokić” kod mentora Ivice Šute.

Za studija povijesti Tepeš se počeo baviti politikom. Kao 18-godišnjak učlanio se u HSP.

– To je bila moja opcija. Gledao sam nastupe Parage, Đapića, Kandarea, Jukića i ostalih zastupnika. Izabrao sam stranku koja jače, žešće i beskompromisno štiti hrvatske nacionalne interese. Otišao sam u Primorsku gdje je bilo sjedište HSP-a i učlanio se u stranku. Tada u mom kvartu nije bilo organizacije pa ja preuzimam podružnicu Peščenica – prisjeća se Tepeš, koji je tako studirao i pratio politiku.

Budući da su mu roditelji bili osiromašeni radnici, kao student je morao raditi. Dijelio je reklamne letke po sandučićima, radio kod prijatelja u poduzeću za kemijsko čišćenje tepiha i slično.

– Gazda je bio prijatelj mog prijatelja. On nam je omogućio da radimo i nešto zaradimo – kaže Tepeš.

Nakon studija nastavio se baviti politikom i tražio posao. Istodobno, 2003. i 2004. plesao je latinoameričke plesove, posebno salsu. Kao plesač salse otputovao je na Kubu 2008. gdje je boravio tri tjedna. Međutim, nije ga zanimala samo salsa, nego i povijest Kubanske revolucije.

– Rent a carom prošao sam cijelu Kubu, od Havane do Santiaga. Osim kao domovina salse, mene je Kuba zanimala i kao povjesničara. Zanimala me priča o Fidelu Castru, bila je 50-godišnjica revolucije. Htio sam posjetiti Kubu dok je Castro živ jer je taman Raul preuzeo vlast. Uvečer sam plesao salsu, a preko dana obilazio muzeje, putovao od grada do grada – kaže Ivan Tepeš, koji je posjetio i Santa Claru koju je Che Guevara napao 1958.

Dok govori o Kubi, Tepeš ne može sakriti neku vrstu “fascinacije“ Cheom Guevarom i Fidelom Castrom.

Nakon povratka s Kube 2008. Tepešu se nasmiješila sreća pa je našao posao u Centru za kulturu i informacije Maksimir.

– Moje je zanimanje bilo – tajnik i stručni suradnik, od administrativnih poslova do nekih u pomoći i realizaciji kulturno-umjetničkog programa – kaže Tepeš koji se u Centru zadržao sedam godina.
Kad se zaposlio, upisao je i postdiplomski studij na Hrvatskim studijima, dao sve ispite i prijavio temu doktorata “Djelovanje HSS-a u iseljeništvu od 1945. do 1990.”
– Uzeo sam tu temu nakon konzultacija s Marinom Soptom i Ivanom Čizmićem – kaže Tepeš, koji zbog nedostatka vremena i bavljenja politikom nije stigao obraniti doktorsku radnju. Naime, zbog loših rezultata na parlamentarnim izborima 2007. dolazi do previranja unutar HSP-a. Nekolicina HSP-ovaca i članova Glavnog stana HSP-a, među kojima su bili Ruža Tomašić, Tepeš i Pero Ćorić, pobunili su se i te 2009. osnovali HSP Ante Starčević.

– Kada je HSP dobio samo jednog saborskog zastupnika na izborima 2007., smatrali smo to nezadovoljavajućim, ispod razine. Smatrali smo da Đapić ima negativnu percepciju u javnosti – objašnjava Tepeš svoj odlazak iz HSP-a. Đapić ne misli tako.

– Ja sam se već bio odlučio povući s mjesta predsjednika stranke. Grupa oko Ruže i Ćorića odlučila je ići drugim pravcem, a to je bila ta nezajažljiva Ružina ambicija. Razlozi su bili puno dublji problemi, bio sam umoran od svega jer, kad bismo ostvarivali uspjehe, svi smo dijelili zasluge, a kad ne bismo, kriv je samo jedan. Tako je to u politici – objašnjava Anto Đapić.
Na osnivačkom saboru HSP-a Ante Starčević 2009. za predsjednicu stranke izabrana je Ruža Tomašić.

No, Tepeš se od početka povezao s Perom Ćorićem jer je bio prijatelj s njegovim bratom Stipom.

– Pero i ja imamo dobru suradnju, on ima odlične operativne sposobnosti i radnu energiju koja je potrebna za rad stranke, to je motor.

Ono što će se poslije pokazati ključnim je činjenica da se Tepeš 2012., uoči lokalnih izbora, upoznao s Tomislavom Karamarkom.

– Čim je on postao predsjednik HDZ-a u svibnju 2012., mi već tada počinjemo razgovarati, s naše je strane bio interes, i u Vukovaru potpisujemo koaliciju. Tu je operaciju vodio naš glavni tajnik Pero Ćorić, a pregovarali smo s Čuljkom i Karamarkom – prisjeća se Tepeš.

No, u međuvremenu, 2014. HSP AS napušta Ruža Tomašić, a predsjednik stranke postaje Tepeš.

– Odlazak Ruže Tomašić svakako nije bio dobar za stranku, ali mi smatramo da stranku ne čini pojedinac. Mojim odlaskom nije mrtva i pravaška ideologija – mišljenja je Tepeš.

Dogovor s Karamarkom

– Iz današnje pozicije nemam komentara na Ružu Tomašić, sve što se trebalo reći reklo se. Nije bilo korektno onako komunicirati u javnosti, sve se moglo napraviti na drugačiji način. Ali, ako je već odabrala neki svoj put u konzervativnim vodama, koji je nešto drugačiji od pravaštva u Hrvatskoj, i to je legitimno. To je njezin izbor, samo što je to trebalo napraviti bez blaćenja kolega. Ona se afirmirala kroz HSP, pa onda kroz HSP AS. Dobila je velik broj glasova na listi Domoljube koalicije. Tek kad samostalno iziđete na izbore, onda vidite jesu li to bili vaši ili koalicijski glasovi – zaključio je Tepeš.

HSP AS naime postigao je uspjehe zahvaljujući koaliciji s HDZ-om, odnosno zahvaljujući predsjedniku HDZ-a.

– Karamarko je potpuno drukčiji od onoga što se o njemu piše u medijima. Koliko sam ga uspio upoznati, to je čovjek koji voli saslušati, cijeni tuđe razmišljanje i ne nameće svoje. Ako je čuo nešto pametno, on će to iskoristiti, vidiš da će ići u tom smjeru u realizaciji. Doživljavaju ga kroz medije negativno i tmurno. A njegova je stvarna slika sasvim drugačija od nametnute u javnosti. Kada smo shvatili da je Kukuriku koalicija 2011. dobila 150 tisuća manje glasova nego stranke koje čine Kukuriku 2007., tada smo shvatili da treba skupiti sve što je desno, u centru, skupiti glave i ne dozvoliti da ljevica pobijedi. Karamarku je izrazito stalo do pravaške ideologije. Tada je krenulo približavanje – otkriva Tepeš tajnu uspjeha svoje male stranke na parlamentarnim, europarlamentarnim i lokalnim izborima.

Danas, kad je potpredsjednik Sabora, nije mu se problem očitovati o ustaškom pokretu i Paveliću. O njima nema dobro mišljenje.

Stepinac je moralna veličina

– Ustaški pokret nastao je kao reakcija na atentat na Radića i hrvatske poslanike u beogradskoj Skupštini. Dolazi do uvođenja šestosiječanjske diktature Aleksandra Karađorđevića i nakon toga se formira ustaški pokret. Pavelić je na čelu ustaškog pokreta, njihova vizija bila je samostalna hrvatska država. E, sada, to će sve pasti u vodu samom operacionalizacijom, osnivanjem NDH, znači donošenjem rasnih zakona što je katastrofalno, potpisivanje Rimskih ugovora što je bilo odricanje Dalmacije, demarkacijska linija između Italije i Njemačke, dakle dijeljenje, i svi zločini koji su kasnije napravljeni. To su obilježja ustaškog pokreta, to ne možemo negirati – kaže Tepeš. Kad je posrijedi Tito, ne dvoji tko je on.
– Diktator Tito komunistički je zločinac. To je stav renomiranih znanstvenika koji obrađuju 20. stoljeće. To što je on bio na čelu partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu ne abolira ga za sve ono što se događalo iza svibnja 1945. – kaže Tepeš.

Po njemu najveće su hrvatske povijesne osobe Ante Starčević, Eugen Kvaternik i Milan Šufflay, a “Radić samo u nekim segmentima”. O Tuđmanu, Budiši i Paradžiku ima dobro mišljenje, no oni su za njega suvremenici...

– Stepinac je moralna veličina, on je za mene svetac. U svakoj hrvatskoj katoličkoj kući naći ćete njegovu sliku. Vjerujem da je proces kanonizacije pri kraju – kaže za kraj potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš. 

>> Nakon Obamina posjeta Kuba će biti otvorenija, ali i – skuplja