Obiteljski biznis: Marijan Filipović nije sinu Marinu ostavio ništa

Ovih je dana u središtu pozornosti na poslovnoj sceni obitelj Šola, majka Marija, koja je sa svoja tri sina uhićena zbog malverzacija u Karlovačkoj banci, s kojom su svi bili povezani u poslu u banci te udjelom u vlasništvu.

Da je vođa takvog poslovanja bila majka Marija, bio je i zaključak istrage o malverzacijama, koje su se svodili na davanje milijunskih tzv. kredita za likvidnost prijateljima, kojima se pomagalo i većim kamatama na depozite, ali izvlačenje tog novca za financiranje svojih povezanih tvrtki. Je li majka imala prevelik utjecaj na sinove i u kojoj su mjeri oni prihvatili takav način poslovanja, ne može se znati, ali, kako nam tvrdi jedan psiholog, jasno je da je obitelj vodila isključiva želja da od prosječne obitelji iz predgrađa postanu dio poslovne elite, za što su neko vrijeme i slovili. To je ujedno i jedina tako završena epizoda poslovanja obiteljskog biznisa, koji zapravo i nije bio obiteljski jer je dioničara u banci bilo više, a ni novac nije bio njihov, no očito su ga oni tako shvaćali.

Ponekad i frustrirajuće

Hrvatska nema dugu tradiciju u obiteljskim kompanijama. Sve je počelo potkraj osamdesetih godina, ali već se može izdvojiti nekoliko kompanija u kojima nasljednici preuzimaju posao svojih roditelja. Nastaviti tradiciju svojih roditelja mnogima nije uvijek željeni izbor, ponekad ti odnosi među generacijama ne funkcioniraju, dolazi do razilaženja u poslovnim stajalištima, a u nekim pak slučajevima planovi i dogovori funkcioniraju dobro. Radi li se o obiteljskoj tvrtki ili samo nasljedstvu u profesiji, sa stajališta psihologa takve situacije mogu biti vrlo teške.

– Socijalna očekivanja i pritisak da trebaju biti kao i roditelji (bilo po dobrome ili lošem), da se trebaju ponašati, djelovati i živjeti da zadovolje imidž koji im je često nametnut, sve to može biti izuzetno frustrirajuće – kaže psiholog Boris Blažinić, ravnatelj Instituta za kvalitetu i razvoj ljudskih potencijala. U Hrvatskoj je sigurno najeksponiranija obitelj Todorić i njeno prehrambeno carstvo unutar koncerna Agrokor, u kojem danas rade i sinovi Ivice Todorića Ivan i Ante te kći Iva Balent. Vrlo su brzo došli na visoke pozicije, a nikada se u javnosti nije čulo da je došlo do većih razilaženja u vođenju poslovanja. Jedino se od nekih stručnjaka čuje kako sve konce sada drži otac i da je upitno hoće li djeca imati tu snagu da posao u budućnosti nastave.

Prošle je godine veću pozornost izazvao slučaj obitelji Filipović. Nakon što je sredinom prošle godine otac Marijan maknuo sina Marina s čelne pozicije njihove tvrtke Finvest, potkraj godine otac je napravio korak više te prebacio tvrtku na zakladu koja sada upravlja Finvestom, ali zakladom i dalje upravlja Marijan Filipović. Nagađalo se da sin Marin želi odustati od drvne industrije i posvetiti se turizmu, što ocu nije odgovaralo. Iako nakon toga sin Marin nije htio davati komentare u javnosti, sada nam je otkrio da je razlog razilaženja bila drugačija poslovna politika.

– Posve je netočno moje zagovaranje izlaska iz drvne industrije, već je točno moje zagovaranje da ostane ono od drvne industrije čime možemo biti konkurentni na europskom tržištu. Moje je stajalište bilo da se nastavi s proizvodnjom u pogonima Gerovo i Karlovac, sukladno planu strateškog restrukturiranja napravljenom prije četiri godine, koji imaju zdrave potencijale i domaću sirovinu. Što se tiče proizvodnje namještaja koja je u proteklih šest godina ostvarila 19 milijuna kuna gubitaka i koja ne koristi ni sedam posto vlastite sirovine, smatram neodgovornim prema svim dioničarima daljnje zagovaranje te proizvodnje. Osobno sam za djelatnike u proizvodnji namještaja zagovarao prekvalifikaciju i sezonsko zapošljavanje u hotelima u kojima bi mogli zaraditi više tijekom sedam mjeseci umjesto da ih dovodimo iz udaljenijih krajeva – priznaje Marin Filipović te dodaje da je i opravdan angažman u turizmu, koji je donio znatno povećanje prihoda, sa 40 na 61 milijun kuna u četiri godine, i to sa samo 63 stalno zaposlena djelatnika. Zanimljivo je da Marin svog oca više tako i ne zove, nego imenom i prezimenom i kaže da do sada od njega nije namiren.

– Od gospodina Marijana Filipovića, s današnjim danom, ni ja ni bilo tko od članova moje obitelji nije namiren ni u kojem obliku – zaključuje. Obiteljska tvrtka Gavrilović prošla je puno više, djeluje već 300 godina, nego ostali koji su na scenu nastupili prije dvadesetak godina.

Dobra suradnja

– U obiteljskim tvrtkama glavna je motivacija, ali i najveći izazov, kako što uspješnije prenijeti poslovanje na sljedeću generaciju. Citirat ću jednog američkog ekonomskog stručnjaka koji je rekao da su obiteljske tvrtke „strpljiv kapital“. Drugim riječima, razmišlja se mnogo dugoročnije i izbjegavaju se potezi koji su suviše riskantni – kaže Georg Gavrilović, sin Đure Gavrilovića. Obiteljska kompanija, kaže, uvijek nosi rizik tzv. genetske lutrije, do sada smo dobivali, nadamo se da će tako i ostati. – Svaka generacija Gavrilovića donijela je nešto novo, i na neki način unaprijedila kompaniju i baš je to ono što nas je održalo tijekom stoljeća. Moj je otac upravljao više emocijama, ja pokušavam voditi kompaniju racionalnim, poslovnom odlukama – kaže Georg.

Ivana, Ana i Sanja tri su kćeri čelnika Sunce, koncerna Jake Andabake, jednog od najjačih privatnih domaćih hotelijera, koje rade u njegovoj kompaniji i njihovim je radom, kaže, vrlo zadovoljan.

– Kćeri sigurno imaju veći pritisak i više se moraju davati u poslu, odnosno sigurno im je teže kada što rade obiteljskoj tvrtki, a ne negdje drugdje– kaže Andabak. Većinski vlasnik Kotke, Ivica Cerovečki, koji je i predsjednik Nadzornog odbora tvrtke, radi sa svojim sinom Krunoslavom, koji je član uprave. Krunoslav se nakon 20 godina boravka u SAD-u vratio u Hrvatsku kako bi pomogao ocu u Kotki, tekstilnoj tvrtki specijaliziranoj za proizvodnju vrhunskih muških odijela. Krunoslav je u SAD-u završio četvrti razred srednje škole, završio fakultet i magistrirao te započeo karijeru, koju je najviše gradio u jednoj obiteljskoj tvrtki u Americi. Ta iskustva prenosi i u očevu tvrtku, no kako kaže, ipak se više uči od roditelja jer imaju više životnog i radnog iskustva. – Ugodno mi je s ocem raditi jer pokazuje strpljenje kada treba nešto objasniti. Puno sam toga naučio od oca, njegov stil rada drugačiji je nego nas mlađih ljudi, ali nađemo se uvijek na pola puta – kaže Krunoslav.